Sljedeći dan, 30. srpnja uvjeti u vodi su bili bolji, ali je vidljivost bila opet mizernih 3 metra. U nadi da će se vidljivost i uvjeti popraviti slijedećih dana kako bi nastavili istraživanje i bez manjka optimizma uputili smo se na plažu, plivanje i opuštanje.

31. srpnja, na jezeru smo mogli uočiti siguronosne boce na 6 metara, što nam je dalo nadu da su se uvjeti poboljšali. U proteklih dva-tri dana mogli smo se pripremit najbolje što smo mogli i popraviti svaki i najmanji detalj na cijelokupnoj opremi. U zoru, pridružio nam se Lorenzo koji će fotografirati od dubine od -120 metara. Nebo je bilo oblačno i temperatura zraka tek desetak stupnjeva, savršeni uvjeti za navlačenje teškog odijela bez znojenja. Jučerašnje plivanje više od 4 km dalo mi je dosta energije i osjećao sam se dosta dobro. Spremajući se, mentalno sam prošao kroz sve ključne točke u jami i ključne postupke koje moram napraviti, kako bi utanačio svaki i najmanji pokret mog tijela. Ići ću dolje najbrže što mogu i ovog puta neću počiniti nikakvu grešku.

U četiri minute došao sam do dubine od -123 metra i znao sam kako moram kontrolirati snagu u nogama kako bih izbjegao bilo kakvo povećanje frekvencije udisaja. Ovdje je vidljivost bila oko 4 metra, dosta različito u odnosu na prošle dane. Nastavio sam do -163 metra, ovog puta na dobroj udaljenosti od dna i došao sam do vertikalne točke gdje sam ostavio reel ispod. Sada sam ga držao u ruci, a tanki sloj mulja kojim je bio prekriven obavio me je poput oblaka. I zidovi su također bili prekriveni sa najmanje pola centimetra mulja koji se vrlo lako uskomešao i uz najmanje strujanje vode.
Na dubini od -180 metara naišao sam na još balvana i pomislih kako je nevjerojatno da ih ima i tu, obzirom da kanal i nije toliko okomito u odnosu na površinu. Nastavio sam spuštanje, i napokon na -190 metara mogao sam vidjeti dno i ogroman sipar ispod mene. Krenuo sam dalje pomičući se dijagonalno održavajući dubinu sa najmanjim mogućim naporom. Jedan od analizatora se opet isključio, ali ovoga puta sam imao četiri na meni -za svaki slučaj. Uočio sam moguće sidrište, ali kada sam došao do njega shvatio sam da i nije najbolja točka za vezivanje osiguranja, te sam nastavio nekoliko metara dalje i napokon našao što sam tražio.

Ruke su mi se tresle. HPNS ili strah, ne znam. Ali um mi je bio kristalno čist. Odlučio sam odsjeći komad elastične trake, odrezati uže, napraviti čvor, osigurati reel, opet iskoristiti traku, i napokon malo se podići. Onda sam pogledao na dubinomjer i uvidio kako sam u 12 minuta došao do -205 metara na udaljenosti 290 metara od površinje. Maleni oblak mulja kroz koji sam prošao penjući se stvarao je nadrealističnu atmosferu. Nisam mogao izbjeći razmišljanje o tri ogromna treska koja sam čuo na zadnjem uronu. Kako sam mogao zaboraviti? Ovo nije mogla biti točka gdje su te ogromne stijene pale, obzirom na sipar i šljunak buka bi morala biti puno mekša. „Tko zna što leži ispod toga“...

Prvo zaustavljanje od jedne minute izveo sam na -160 metara, točno ispod velike stijene. Imao sam dovoljno vremena da je izbliza pogledam i zapazim da je to zapravio konglomerat. Depigmentirani račić sa dugim antenama, koji očito nema problema sa HPNS-om i dekompresijom došao mi je u posjet. Na -123 metra pokupio sam 20 litarsku bocu koju sam ostavio za eventualnu potrebu. Nakon 25 minuta, na dubini od -117 metara našao sam Lorenza. Jedan ekstra deep-stop za hvatanje nekoliko fotografija, a zatim smo se zajedno lagano penjali snimajući zanimljive detalje. Izronjavajući pokupio sam druge dvije 20 litarske boce na -90 i -79 metara zajedno sa užetom na kojem su bile osigurane.
I točno kada sam ga odvezivao, vjerujem da sam zbog toga prouzročio dodatni zamor u podlakticama te sam sukladno tome uskoro na -40 metara počeo osjećati bol. Usporio sam malo izron u namjeri da odredim izvor problema održavajući dubinu što sam duže mogao; na -21 metar sa PpO2 na 1.6. Onda, iznenada, bol je nestao. Riješio sam se pet 20 litarskih boca, popio sam vode i pojeo nekoliko kriški lubenice. Imao sam sve što sam trebao za opuštenu dekompresiju.

Nakon 295 minuta izronio sam na površinu, sretan i zadovoljan: istraživanje je gotovo. Odnijeli smo većinu opreme u aute, ostavljajući na izvoru samo minimalne komplete potrebne za crtanje i vađenje ostatka opreme.

Već sanjam o danu kada ću se vratiti na vrelo Une i nastaviti sa istraživanjem dubine, ali i da vidim koliko je stvarno širok taj kanal i, tko zna, možda nađem mjesto gdje su one stijene sletjele...

Dokumentarni film "Una, -205m" možete pogledati ovdje.