26. veljače 2012.
Drugi dan akcije na Plitvicama...
Eto je, nedjelja je i u Drežnik Gradu. Neki zrikavac zriče, a još nije niti 7 sati. Hijerarhijski poslagani ležajevi i osobe na njima.
Izlaskom na zrak imamo kaj za vidjeti. Vrijeme se skroz pokvarilo, niti traga onom lijepom vremenu od jučer. Sve je tmurno i sivo, kiša neumorno pada. Kvragu, sve je jasno - nema ništa od današnjeg urona, a uskoro iz Zagreba stiže pojačanje: Luka, Beata, Darko i Oskar koji dolaze samo radi ronjenja u nacionalnom parku...

Lagano razočaranje, nema smisla ići na Plitvice po ovakvom vremenu. Sjedimo, pijuckamo kave i pivice, kad nedugo zatim dolazi vatrogasac i lovac Mile i moli za pomoć. Veli da su mu 3 terijera (mama sa dvoje odraslijih štenaca) uletila u neku rupu za lisicom i da ne mogu izaći van (lisica je, naravno, izašla).
Ne mora se dalje previše pogađati u kojem smjeru je krenuo dan. Dio ekipe je otišao do te rupe pokušati spasiti životinje, a dio je, računajući da će sve biti brzo gotovo, još malo ostao na toplome u kafiću kod Željke.

Nakon nešto više od sat vremena, eto vozila nazad s nekim od glave do pete blatnim bićem na kuki- Alanom, koji se došao malo zagrijati, osušiti i obnoviti energiju.
Toliko je bio zmazan i mokar ispod kombinezona da nije htio sjedati u auto već je radije odabrao ovakav način prijevoza.

Niš', idemo i mi ostali tamo pa da vidimo što se da napraviti. Sjatismo se dole, ima i nekaj mještana, a jedan pes je napokon vani. Ponadali smo se da će uskoro i ostala dva. Kako je vrijeme odmicalo tako je kiša prestala padati, a na 10 minuta se čak pokazalo i sunce kroz oblake. Svaki koji se zavlačio u špilju (kako gordi naziv za šugavu, zavojitu, usku, blatnu pukotinu u stijeni) pokušavajući doprijeti do pasa, izvlačio se izmoren, debelo pothlađen i izrazito zablaćen, no psi se nikako nisu dali iz rupe.
Kad god se netko uspije provući do njih, tako se oni od straha povuku dublje u rupu. Ni mamljenje hranom nije pomoglo. Klopu bi ćopili i zavukli se natrag. Povremeno se iz rupe čulo muklo režanje u borbi za hranu. Na dozivanje gazde javljali bi se lajanjem i cviljenjem, a onda čim bi čuli da se netko sprema ući, oni bi zamukli i povukli se u dubinu. Nakon nekog vremena, više se nisu odazivali, lavež i cviljenje je prestalo. Hladnoća, strah i umor počeli su uzimati svoje.

Vani je dio ekipe brao paprat i tražio suhe grančice prema provjerenim metodama Beara Grillsa :), za naložiti vatru kako se oni najviše mokri ne bi posmrzavali. U svrhu spašavanja pasa ali i ekipe te potpale ognja, oborena je i stara, suha šljiva od strane našeg ličkog drvosječe, koju smo zveknuli ne pitajući čija je jer su oni koji su satima ležali mokri u blatu već debelo drhtali od pothlađenosti.
Dugačkim kablovima dovukla se i struja za štemerice, pa se i štemalo u pokušaju proširenja rupe, sve kako bi se psi što prije izvadili van. „Špilja“, (tj. šugavi procijep) nije bila pogodna za naše „mršavce“ jer mota u „S“, pa su se ovi dužih nogu lomili unutra pokuišavajući se okrenuti da dođu do pasa, a pogotovo je bilo problematično za izlazak, tako da se čovjeka moralo potezati za noge.

I kako to biva, em kaj posel ne ide kako treba, em „suhoća“ bez padalina nije dugo trajala... Ubrzo je opet došla kiša, za njom i mećava- ne sa snijegom nego sa - netko reče - “stolnjacima i plahtama“, da bi nakon toga prešla u soliku pa opet kišu.
Naravno da se nitko nije niti maknuo s lokacije, nego je se i dalje uporno nastojalo izvući Bucu i onog Trećeg iz lisičje rupe. Njihovu mamu Munju vlasnik je na naše inzistiranje odveo kući na grijanje i sušenje, jer je jadna skroz lipsala od umora i drhtavice zbog hladnoće.
Ako se pitate zašto se treći pas zove Treći, da pojasnimo... kod mamljenja pasa pitamo gazdu kako se zovu, veli on Munja i Buco.
- a kako zovete trećeg?
- hm...(kraće promišljanje)... a zovemo ga svakako.

I onda smo ga mi prozvali Treći.

Pokušaji su se redom nizali (Alan, Darko, Marko), svi redom i neuspješni. Nešto više uspjeha u provlačenju do psića imala je Marijana, zbog svoje sitnije građe, ali ovi se i dalje nisu dali uhvatiti.
Jedan mještan je donio hrane za pse umotane u vrećicu, a sve zajedno u vreći za krumpir, sa idejom da će se koji od pasa primiti zubima i zakvalčiti za tu mrežastu vreću, pa da se barem malo izvuče i uhvati rukom za šiju.
Ideja je uspjela, ali samo donekle. Prvi je pas zgrabio vreću i vukao je dalje u procijep dok nije puknuila. Uskoro se opet čulo režanje – svađa oko hrane.
Došla je noć i jedino što smo mogli na kraju napraviti je ostaviti im još nešto hrane u rupi, za koju su se opet (čuli smo vani) - potukli.

Kanal je proširen, tako da postoji šansa da će nakon nekog vremena, kad se situacija smiri, sami izaći van. Ako ništa drugo dočekat će ih žar popriličnog ognja kojeg smo ostavili za sobom, pa će se moći i ugrijati. Po mrklom mraku Tihi je prekinuo akciju i ekipa se povukla s rupe. Zaputismo se kod Željke oprati se, spakirati stvari za put, eliminirati preostalo meso i pokoju pivu te pravac - Zagreb, djelom zadovoljni i pomalo s gorkim okusom u ustima zbog ne do kraja uspjelog spašavanja.

(Ipak, na kraju dobra vijest - doznali smo kako su Bucko i Treći izašli živi i zdravi u ponedjeljak popodne)

Fotografije: Darko Višek