25. veljače 2012.
Prvi dan akcije na Plitvicama
Petak je ujutro, tek sam stigao na posao i slijede klasični jutarnji rituali. Nedugo zatim stiže mail. Sada i službeno, stigla je dozvola iz Ministarstva da smijemo ići zaroniti u nacionalni park Plitvička jezera. Kako je bilo ledeno i snježno, sada bude kakti stabilno ali zatopljava i treba iskoristiti trenutak jer ne bude dugo trajao a mi patimo na boje...

Uf, sada slijede brzinski dogovori i organizacija akcije. Naravno da smo svi zaposleni svak na svojem poslu i nije baš da imamo previše cajta u radno vrijeme delat nekaj drugo. Srećom na raspolaganju imamo čari i igračke modernog doba, pa je puuuuno lakše komunicirati na daljinu. Brzinsko mail-anje, SMS-anje i mobiteliranje ( srećom ovi mobitelčeki novijih generacija imaju solidne baterije pa se da fest žlabrat , a i povećat si vjerojatnost dobivanja raka negdi na predjelu glave).

Dogovori su pali, ide se po planu i programu. Damir Pavelić i žena mu Zvonimira idu svojim vozilom od pit stopa gdje ostavljaju juniora. Podvodni fotografi Marjan Radović i Damir Zurub idu svojim prijevozom iz Zg-a. Dragi skuplja Tihija, Alana + Indy i Šljivu i pretovaruju Santa Fe-a. A ja vozim ženu i njeno kumče Betu. Nebitno je kada tko misli krenuti, poanta je da je dogovor da se svi nađemo u subotu ujutro u 9 h u megapopularnoj Željkinoj birtiji Hodak Caffe u Centru Drežnik Grada. Nešto slično je i bilo... Do 10 h su se rješavali jutarnji rituali i onda je krenuo polazak put nacionalnog parka Plitvička Jezera.

Dođosmo pred upravnu zgradu, kad tamo, nema nikoga i objekat zaključan. Hm, pomislimo. Ne odustajemo na prvom problemu, nego se dio posade vrati u Santa Fe-a i ode do hotela. Nedugo zatim, evo njih nazad a ubrzo poslije njih evo i rangera u Nivi, a nešto malo kasnije evo i Damirove prijateljice Mirjane koja nam se pridružila.
Ok, dobili smo vodiča i nadzor, ajmo mi u akciju. Spustili se još malo s vozilima, a kao dalje ćemo s terencem. Mo'š si mislit. Veli ranger da baš nebumo mogli daleko s vozilom, no mi smo uvjereni da će ići. Kako na Plitvicama još naokolo ima snijega, a ceste su očišćene, nadali smo se da bi trebalo ispasti jednostavno i lako. I je, no samo do pozicije gdje je stala ralica, jer na cesti je ostao nanos natiskanog snijega barem 1m visine.
A nakon barikade je svega 25 cm snijega i to za Santa Fe-a nije nikakav problem. Šteta, moramo se prekombiniravati. Nema nas baš mnogo, što se ne bi moglo reći za opremu. Budući da je bilo u planu da će četvorica ići u mrzlu vodu, sada nekako sumnjamo u to jer ostalo nam je još samo 2,5 km za cukanje opreme. Osim standardne opreme, tegli se još i podvodna foto oprema i vanjska kamera sa stativom kako bi se napravilo što više kvalitetnih video/foto materijala. Na kraju se donijela odluka da će osim Marjana i Damira koji fotkaju, pod vodu ići Pavelić. Ja ću, kao, sutra ...

Zgrabili sve što se moglo i trebalo i uputismo se put Prštavaca do Galovačkoga Slapa. Kolona pomalo napreduje, nešto slično kao iz Alan Forda: “ puf-pant puf-pant“. Oprema nije baš lagana, pa uz pokoje stajanje i povratka sape, nakon zimsko-idilične šetnje uz zaleđeno jezero uspješno se doteglismo do željene pozicije. Na brzinu odradimo fotkanje uz djelomično zaleđeno jezerce i ledeni slap. Sada još moramo odraditi podvodni dio dok je još sunčano i dok su prave boje u igri. Na brzinu opremamo ronioce i bacamo ih u mrzlu vodu od 1-2 °C. Odmah na početku, ma još nije niti zaronio, Marjanu se smrzao regulator za disanje i šišti kao lud. Srećom ima i drugi. Dok dečki odrađuju hladni mokri dio, mi vani guštamo u veličanstvenim zimskim prizorima i odrađujemo intervju s Tihijem.
Evo vidimo ih, malo se motaju po sredini jezera, pa se maknu pod slap, pa malo po rubu, pa malo pod led. Mi se samo nadamo da će fotke dobro ispasti jer su nam neophodne. Mic po mic i evo dečki nakon tridesetak minuta polagano izlaze van, naravno da smo ih zaskočili u plićaku i tražili intervjue za kameru. Samo je jedan nekaj mumlao i fuflao u kameru, a tko mu je kriv kada ide u mrzlu vodu roniti u prastarom mokrom ronilačkom odijelu, dok su fotografi, (a i ja sam htio), odradili ronjenje u suhim odijelima. Tu je Pavelić odustao zbog pothlađivanja, a dečki su se premjestili u jezero pored.

Nije dalo samo tako zaroniti, morao se razbijati led. Naravno da smo poslali Dragog da to snimi s malom podvodnom Go-Pro kamerom, tako je još jedan zaronio u 'ladnu vodu (ali samo do koljena ). A kada je bila prilika, mala budalica Indy se neželjeno i bez ičije pomoći okupala u kristalno bistroj gorskoj vodi.

Mi koji smo ostali vani, lagano degustiramo domaću salamu i sir, dok dečki pod vodom lagano švrljaju i vrijedno sakupljaju materijal. Kako su si oni pod vodom dali truda, tako smo i mi vani sve lijepo posložili i čekali njihov siguran izlazak. I tu na ovom jezeru su se zadržali oko pola sata, pomalo sada već promrzli, izašli van na zagrijavanje.
Na brzinu bacamo pregled par fotki i naguravamo se ne bi li uspjeli vidjeti uratke. Svi su ugodno iznenađeni, čak i više od toga.
O da, ne da smo zadovoljni (ipak su foke van klase pa je ovo slaba riječ), Tihi puca od sreće! Isplatilo se.

Ok, pola posla je uspjelo. Za sutra još ostaje odraditi podvodni video materijal. Ja si uzimam svoj dvobocnik i u koloni s ekipom idemo prema autu. I ponovo pod teretom po zimskoj idili nacionalnog parka uz zaleđeno jezero, oko 2,5 km prtimo kroz snijeg. Dogovaramo se da sutra ne treba ići ovako daleko, nego negdje bliže oko Velikog Slapa. Stigli do auta i tada je nastupilo malo zeke.

Palo je malo deformiranog fotkanja (fish eye), pili su se neki čudni napitci u kombinaciji sa snijegom. Dalje, kao i obično, trebalo je sve spakirati i složiti da se sve vrati na svoje mjesto kako je i dovoženo. No naravno da se to nije uspjelo napraviti pa je Santa Fe vozio i dobar dio opreme na krovu, a bogami i dio ekipe na kuki i zadnjem štosdempferu. Došli do ostalih vozila i raspodijelili opremu i stvari njihovim vlasnicima, popakirali je po vozilima. Pozdravili se s Pavelićima i Mirjanom i otišli u Degeniju na brzogriz prije Marjanovog i Damirovog povratka u Zg.
Oni svojim putem a mi našim do Ivice u Sedru (koja je pak zatvorena zbog GO, no to nama ne igra ulogu ... ).
Ranije tijekom dana, Marko se javio da će stići i da tempiramo da bu vatra za roštilj zakurena u 19h, jer ipak on donosi brdo mesa i treba ga potrošiti. Naravno da smo morali pomaknuti termin jer smo se malo zadržali, a kasnije (naravno) nismo mogli naći niti roštilj niti drva. Stoga se meso radilo kod Željke u kuhinji, i (naravno) nitko nije imao primjedbi.

No naš najveći gladuš i njeno kumče su ipak zbrisale za Zg prije festivala mesa, ali je Marko doveo svoju bolju polovicu Tamaru.
Začudo ovo nije bila jedno od klasičnih besanih i pijanih noći koje nam se nekim slučajem same od sebe dese na uspješnim vikend akcijama. Još uvijek je teško za povjerovati, no ekipica je već oko 24 h bila u horizontali. Neki uspješno hrčući, a neki još ne...

Fotografije: Zvonimira Pavelić