I u ovoj godini smo se odazvali na ronilačku eko akciju na jezeru Ježevo, pod organizacijom prijateljskog nam ronilačkog društva Roniti se mora. Kako već imamo redovitu praksu pohoditi njihove ronilačke eko akcije, tako smo nastavili i dalje davati svoj obol, jer nije nam ni prvi ni zadnji puta da ćemo na ovaj način djelovati. Na jezeru se skupila vesela svita, što znanih što neznanih lica. Akciju je predvodila ekipa iz RK Roniti se mora u veselim šarenim jaknama načičkanim raznoraznim amblemima sponzora.

Na otvaranju akcije vili su i predsjednik mjesnog odbora Čiče, velikogorički gradonačelnik te g. Hrvoje Prčić, glavni urednik hrvatskog izdanja časopisa National Geographic. Od drugih ronilačkih klubova došli su RK Sisak, RK Vodomar iz Duga Rese, RK Gnjurac iz Varaždina, DDISKF, došli su i mama i tata Katjinih, ženinih te tvorci mojih back-up podvodnih lampica Dr. Marino i Stipe (ako ima kojih društava i pojedinaca da sam zaboravil navesti neka mi oproste jer sam bil nepriseban cijeli dan ...).
Skupilo se još i lokalnog življa koji su pomagali u organizaciji akcije i popratnih sadržaja (... kuhanje graha). Za početak su podijeljeni prigodni pokloni za sudionike. Osim poklona dijelili su se i sendviči, krafne, čips, kava... Bio je tamo i štand s prirodnim jabučnim sokovima za degustaciju, a po potrebi i trženje.

Doveli su i cepelin koji je bio obučen u eko akcijske plakate. Šteta kaj vjetar nije dopustio slobodan let, pa je poslužio tek za slikanje uz njega dok je bio držan na kratkoj uzdi. Odradili smo brifing da se ekipe mogu podijeliti po zonama na jezeru i krenuli smo u akciju na našu lanjsku poziciju. Krenulo se s opremanjem, nekom je to išlo jednostavnije a neki nisu bili te sreće (na primjer ja). Uz višekratno (moje) odustajanje od ronjenja, na kraju sam se ipak uspio opremiti i ući u vodu.
Jedan par su bili bračni par Pavelić, a druga trojka smo bili Alan Darko i ja. Na suhom su ostali Dragi, Meli i Katja, a na pedalini su jezerom pičili Tihi i Beta.

Samo ronjenje nije bilo prezahtjevno. Računali smo na lošu vidljivost, a tak je i bilo. Računali smo na mrzlu vodu, meni je posebno tak bilo. Računali smo na više smeća, srećom nije ga bilo fest. Samo ronjenje nije trajalo predugo, no meni dovoljno da se pothladim u istanjenom ostarjelom neoprenu i kombinaciji sa sinoćnjim mamurlukom. Nakon samog ronjenja sudionici ronilačke eko akcije su se sjatili na poziciju gdje su bili postavljeni stolovi i klupe, jer tamo je bio veeeliki lonac s grahom.
Prigrizlo se malo, pa se prešlo na tekuća pitanja. A slijedom se ekipa pomalo osipala jer su ljudi kupili prnje i išli svojim putem. Druženje je još ponešto potrajalo uz zaključak da je i ova ronilačka eko akcija provedena uspješno.
Pošto mi sutra imamo trening školu na gorskom zrcalu, u tom kontekstu se išlo da se pojave neki novi ljudi na obuci.

Škola na Gorskom zrcalu, 18.03.2012.

Kako vrijeme teče tako dolazi do novih zbivanja. Stigao je i termin za prvi terenski dio za naše školarce. Većina ekipe se našla na ZET-ovom terminalu u Dubravi kako je i bilo dogovoreno. Oskar i Ana školarka su prvi došli na parking pri Zrcalu, nedugo zatim i ja + neki mladac kaj se ponadal da bu tam s ekipom roštiljal.
Srećom po nas, ubrzo je odustao kada je spoznao da stiže čopor ljudi na stijenu.

Ubrzo su počela pristizati poznata lica: vrhovni vođa Tihi, Alan s ženom Danijelom i klincima Tarim i Andrejom + pes Indi, Luka i Beata, Menga, Damir s Zvonimirom ženom školarkom, Beta, četvoro redovnih školaraca, (nakon jučerašnjih zbivanja je također pristiglo dvoje iz Roniti se mora, Damir Zurub i Goga), a naknadno još i Matko i Ivana iz istog kluba.
Po dolasku na odredište ekipa se raspremila i određena su zaduženja.
Tečajcima se krenulo s objašnjavanjem redom: Luka je tečajcima održao solidno predavanje o svrsi i upotrebi opreme za penjanje i spuštanje, nakon teorije u prošlu srijedu, sada su doživjeli pravu stvar.
Postavljeni su štrikovi, a onda se krenulo u osvajanje stijene. Dok se ekipa redala da usvoji potrebno znanje za radnje na štriku, Luka je sve vrijedno fotografirao s novom skupocjenom igračkom. Meni nije trebalo puno da se bacim na meni zanimljivu temu, igranje ognjem, pa smo paralelno radili barem dvije stvari.

Dok su neki penjali, drugi su roštiljali. I tako naizmjence... Svi koji su bili došli na teren su odradili svoj praktični dio na štriku, kako je i bilo planirano i, nadamo se, ugodno zabavili. Ekipa se nije maknula s pozicije dok se nisu potrošile zaliha hrane i pića. Pa kao i uvijek nakon akcije, uslijedio je povratak u civilizaciju ...

Fotografije: Darko Višek, Marjan Prpić - Luka