Jezerane, 07. lipnja 2009.

Ne tako često dogovaramo jednodnevnu akciju na Rokinu Bezdanu. Rokina je objekt koji traži akcije od više dana, pošto se radi o jami dubljoj od 100 metara na čijem dnu protječe podzemna rijeka. Rokina bezdana nije anoniman speleološki objekt u Hrvatskoj, na njoj je već održano više speleoloških ekspedicija i preko stotinu istraživačkih akcija i treninga. Danas znamo da je to speleološki objekt sa najvećom podzemnom rijekom zasad znanom u Hrvatskoj.

Također Rokina Bezdana je lokacija sa najvećim zabilježenim brojem Čovječih ribica na jednoj lokaciji, te najbrojnijom dosad otkrivenom kolonijom slatkovodne spužve u Hrvatskoj, a samim time i na svijetu pošto je to endem Hrvatskoga krša tj. Ličke ploče. Naš jednodnevni odlazak u Rokinu Bezdanu je bio u cilju treninga za predstojeću ekspediciju. Plan je bio da se spustimo po dva pravca (dva statična užeta) na dno Rokine i posjetimo suhi kanal koji se nalazi odmah na dnu sa desne strane. Suhi kanal je odavno već poznat ali začudo vrlo slabo istražen jer smo svaki put odlazili na rijeku i istraživali tehnikama ronjenja vodene tj. glavne kanale. U jamu se prvo spuštamo Marjan Prpić (Luka) i ja kao vođa istraživanja, za nama odmah silaze Damir Pavelić i Hrvoje Dragušica i kao zadnji par Tomislav Flajpan (Frf) i Alen Milošević.

Prema priči Tihomira Kovačevića (Tihija), kako je Maligan još prije 30 godina tamo negdje sišao na podzemno jezero koje ide dalje, mi uzimamo jedan komplet ronilačke opreme da izvidimo situaciju. Svi se spuštamo u Rokinu bezdanu u mokrim ronilačkim odjelima kako ne bismo trebali skidati opremu za penjanje i spuštanje sa nas već smo samo nastavili u opremi po Suhome kanalu dalje. Po putu snimamo detalje kanala malom HD kamerom i fotografiramo. Došli smo do prve jame koja je nekih 70-tak metara dublje u Suhome kanalu, te se nalazi s lijeve strane u uskom pukotinskom kanalu. Procijenili smo njenu dubinu oko 5 metara i da je suha na dnu pa zato nastavljamo dalje niz Suhi kanal. Dolazimo do druge jame koja se nalazi nasred Suhoga kanala.

Ovdje je kanal bolje zvati ''Blatni kanal'' nego suhi jer je sve prepuno špiljskog blata. Prolazimo jamu desnom stranom kanala i odlazimo dalje te dolazimo do kraja Suhoga kanala, bar za nas. Kraj je ustvari čep od balvana, grana i blata. Pregledali smo detaljno sve i zaključili kako se ne može nigdje proći te se vraćamo natrag na blatnu jamu.

Sa sobom smo imali Bosh akumulatorsku bušilicu i fixeve ali ne postavljamo sidrište fixom već uže vežemo za zaglavljeni balvan preko jame. Procjenjujem kako je jama duboka desetak metara na čijem je dnu mala mutna lokva, pa da ne mažemo cijelo uže odvezujemo i bacamo samo desetak metara užeta te se počinjem spuštati. Kada sam došao do kraja užeta uviđam koliko mi je procjena bila pogrešna, govorim ekipi neka popusti još bar 10 metara užeta pošto nisam došao niti do pola jame. Silazim i sada znam da je jama duboka nekih 18 metara a ona lokva je predivno veliko jezero koje odlazi dalje niz kanal. Čekam ostalu ekipu da dođe do mene.

Silazi Damir, Marjan pa Alen sa ronilačkom opremom, te zadnji silazi Frf sa podvodnom rasvjetom. Hrvoje ostaje na sidrištu. Po dogovoru da se ne čekamo Frf se vraća do Hrvoja i oni lagano odlaze prema glavnoj jami i van na površinu. Za to vrijeme Alen se oprema za ronjenje i svi ulazimo u vodu. Odmah primjećujemo po zidovima mnogo slatkovodnih spužvi, stanovnika Rokine Bezdane kao i jednu Čovječju ribicu. Obilazimo sve bočne zidove podzemnog jezera koji doslovno svugdje odlaze u ''crno'' – sifon. Alen je perspektivno ronio na dubini oko 5 metara zavezan sa safe lineom (sigurnosnom uzicom) i kaže kako nigdje nije vidio dno (minimalna dubina 15 metara) i kako se svuda stijena podvlači i kanal odlazi dalje. Znači da se radi  o vrlo velikoj akumulaciji podzemne vode jer je na površini veličina jezera oko 20x7 metara, a dubina min. 15 metara i sa svih strana odlazi dalje.

Na brzinu smo se svi ohladili i nakon 15-tak minuta plivanja i promatranja svi izlazimo iz vode i vraćamo se prema van. Put iz jezera prema van je bila prava kalvarija, od muke smo se svi počeli smijati. Naime spoj prije spomenutog blata sa našim mokrim neoprenskim odjelima je stvorilo sloj totalno skliske mase na kojoj ne samo da se nije moglo sa nogom stati već su i koljena odsklizala kao i ruke. Svaki kontakt bi završio ležanjem cijeloga tijela uz strmi kanal, a kako smo mi još uz to nosili mnogo teške opreme bilo je to iskustvo za pamtiti.

Nakon uspješnog izvlačenja iz blatne jame nikome više nije bilo hladno, te odlazimo do glavnoga toka gdje svi ulazimo u čistu rijeku i peremo blato sa nas. Marjan i ja odlazimo do uzvodnog sifona vidjeti da li je još uvjek uže (safe line) čitavo, ili ga treba mijenjati kao i nizvodno do slapa. U sifonu je safeline uredu i na mjestu dok je nizvodno na slapu naravno potpuno poderano i treba se mijenjati. Skidamo ronilačka odjela sa sebe, djelimo svu opremu po transportnim torbama, kako bi svi otprilike podjednako izvlačili van. Svatko je dobio dvije torbe, jednu sa opremom i jednu sa svojim mokrim ronilačkim odjelom.

Već na pola puta prema van primjećujemo kako vani pada kiša jer se počela sljevati voda po nama. Vani nas čekaju Tihomir Kovačević (Tihi) koji sve izlaze bilježi video kamerom, te Tomislav Tonković (Tonko) i speleološke pripravnice Marijana Jelić, Beata Prpić, Melita Flajpan i Antonia Javor (Jadranka).

Družimo se svi zajedno na kiši još nekih dva sata te odlazimo svojim kućama.

Fotografije: Marjan Prpić - Luka, Antonia Javor (2 i 3) copyright DDISKF 2009.