Veliki Duše dolazi ti ratnik uspravan kao strijela odapeta u sunce...
Volio bih jednog dana za 200-300 godina kada odlučim otići iz ove prekrasne doline suza, da mi netko napiše ovakav epitaf jer uvijek sam se osjećao kao Posljednji Mohikanac. Ali mogao bi taj tekst biti i drugačiji. Možda nešto o smijehu i pjesmi, o ogromnom nebu i lastavicama koje se uvijek vraćaju... ali od nedjelje 10. lipnja 2012. godine tamo može stajati i „prvi Jezeranac koji se spustio u Rokinu Bezdanu“.

Rokina Bezdana!! Moj Avalon, Mt. Everest i jedan od najvećih tabua moga djetinjstva... barem onog ljetnog dijela provedenog na pitomim pašnjacima Jezerana. Na Vranićki, Mokrom, Pod glavicom, i Markovom stranom... Ta mitska jama rodnog kraja mojih predaka očarala me svojom surovom snagom i hipnotizirajućim šumom daleke podzemne rijeke još dok sam bio 7 godišnji bljedunjavi dječak koji je Zagrebački asfalt ljeti mijenjao za rosom okupana polja i šume pune tajni.

Priznajem... i ja sam bacao kamenje u Nju osluškujući koliko će dugo padati, i tresao se od uzbuđenja kada sam joj okretao leđa i pozdravljao je do nekog sljedećeg puta. I tako pune 34 godine. Čekao sam da ja budem na mjestu onih bradatih i prljavih stričeka koji su sa kacigama na glavi izranjali iz njenog mraka i donosili priče o sifonima, čovječjim ribicama i mračnim prostranstvima koja se kriju ispod naših nogu u Univerzalkama. I dočekao sam!
Jedan od njih mi se smješkao pučkajući svoju Gandalfovsku lulu dok sam se spuštao i dočekao me kada sam izašao malo umoran ali jako sretan.Samo bi površan promatrač pomislio kako mu je svejedno i kako ne pazi budno je li nam oprema ispravno pokopčana i je li nam sidrište sigurno...

Moja baka Julka je uvijek doživljavala manje živčane slomove čim bi ja (munjenac, mučurla i Dikonja iz krči ) netragom nestao na više od 15 minuta (često sam visio naglavačke sa grabića iznad svinjca, pokušavao strijelom pogoditi pijevca ((jedan me srušio u blato i kljucao u glavu kad sam imao 3 godine (hm... možda je to razlog... ili ipak ne)) dok me nisu spasili a kopuna ošurili i u juhu) ili se pentrao po lopi i šajeru sa hrđavim njemačkim šljemom na glavi.) jer bi to značilo da sam gotovo sigurno krenuo prema Vranićki. Mladene ! Mladene ! Nur poleti za njim eto ti ga vraže jopet gori, pašće u Bezdan!!
Taj isti Mladen kome sam „uljepšavao“ i onako radne i naporne ferije moj je bratić... isti onaj simpatični Brko koji nam je ljubazno ustupio ključeve doma Lovačkog društva Kapela u kojem smo spavali i roštiljali već po zimi kad su „pale“ Rupa kraj stupa i Lucina špajza. Isti taj „Brko“ još golobrad zajedno sa svojim starijim bratom Dragom i mojom sistericom zaslužan je za moje prvo spuštanje u špilju, Kastavčevu pećinu koja je skrivala najfiniju vodu u svom Kotlacu i bila meta priglupih devastatora koji su polomili i odnijeli većinu nekad veličanstvenih stalaktita. Danas je ta lijepa špilja zatrpana negdje duboko ispod trase autoputa A1 i postavši tako još jednom žrtva bahatosti onih koji su tu tek desetak centimetara jedne sige a ponašaju se kao vlasnici svemira. Ali dosta sam lirsko-epski privatizirao ove stranice... idemo! Izvješće sa akcije Rokina Bezdana 2012.!

Nakon uspješne akcije „Spašavanja speleologa Marjana“ iz Kite Gaćešine u kojem smo i mi imali manju kameo ulogu (ali nismo statirali!!) rano u jutro krenuli smo nazad prema Jezeranama koje su nam i bile glavni cilj ovog vikenda. Htjeli smo da se naši novopečeni pripravnici jedne dobre generacije DDISKEF-ove speleo škole počaste spustom niz jednu ozbiljniju vertikalu i pokažu svoje novostečeno znanje (a i da Oskara skinemo sa konstrukcije i dnevnog reda mnogih sastanaka pa da se koonačno strmopizdi u svoju škulju i prestane cendrat...)

Nakon već opisane Darkove havarije sa Bubom u najboljim godinama (44) parkirali smo aute na kraju makadama ispred samog objekta. Lukine informacije o zimus srušenoj bukvi koja se prepriječila preko otvora jame bile su naravno točne i nemilosrdne. Jedan iznimno lucidan i fakat opravdan potez motorkom lokalnog bećara koji je iz samo njemu znanih razloga otpilio deset metarsku bukvu sa ruba ponora koštao nas je cijelog dana ekstremnog piljenja i izvlačenja trupaca viseći i balansirajući iznad stometarske vertikale. Koštao nas je i Tihijeve ruke koju smo ničim izazvani (i nije istina da smo ga namjerno...) u datom momentu izvlačenja na hoo-ruk koristili umjesto bužira na brezovoj ogradi tako da se koža njegovih zapešća asimilirala sa brezovom korom prošaranom crvenim tragovima... i tako sam ja lišen časti da u svom prvom spustu u svijet „Crvenog vraga„ sa sobom na štriku imam onog istog bradatog stričeka kojeg sam gledao kako izlazi iz nje još krajem 70-tih a sada se spušta „zadnji put“ (opravdanost ovih navodnika znaju svi koji poznaju Tihog).

Ali pošto pametniji popušta, bukva je ipak uspješno ispiljena i izvađena a naši su školarci imali stvarno što vidjeti i naučiti, dok su neki iskusni članovi otkrili i neke nove sklonosti iz domene seksualne orijentacije...

Bili smo toliko umorni da smo odlučili spust odgoditi za sutra. Večeras ćemo samo prikazati obećani film o Rokinoj Bezdani u Volanu ( lokalna birt... ugostiteljski objekt). Ali naš eruditski entuzijazam nije fascinirao mladu damu koja je tog popodneva radila za šankom. Najprije nam je totalno stišala ton na mikro televizoru okačenom pod plafonom dok smo gledali tekmu ( iako smo bili jedini gosti) a onda i pojačala CD sa kompilacijom najvećih uspješnica novokomponiranih Ličkih pjesama prošaranih kolopletom evergrinova onih silikonski obdarenih djevojaka koje uz svoja imena vole dodati ime pokojeg kukca, kontineta ili prezime ratnog zločinca. Čak i da smo ljuti fanovi turbo folka teško da bi ostali sekundu duže od trenutka kada nam je dno prazne pive dodirnulo stol.
Gospodična kolko smo dužni ?

Naši izviđači Zurub i Beta te Tomo zadužen za odnose sa javnošću i lokalnim življem na svim ovogodišnjim akcijama već su pronašli novo potencijalno mjesto projekcije u buffetu Jezeranka iako su se i ostali eminentni ugostiteljski lokali i institucije u Jezeranama trgali da film pustimo kod njih... odluka je pala, "Muviiplex" Jezeranka kod Joje Vranića!

Okupilo se probrano društvo lokalnih celebritya mlađe generacije (iako očekivan Đuđa je izostao, vjerojatno spriječen nekim drugim eventom) i nešto „zrelijih“ momaka... razne više ili manje duhovite doskočice, zajebantske primjedbe i atmosfera poodmakle „ Čuvarine“ prestala je čim se na bjelini zida pojavio prvi kadar tmine koju režu karabitke i narativni glas počinje priču o Jami Rokinki koja skriva najveću podzemnu rijeku u Hrvata i stanište čovječjih ribica ( ne, ne bi bile ukusne niti isplative za gradele jang master Prička“).
Tišina je potrajala do kraja kada se prolomio isprva sramežljiv a onda i konkretan pljesak... drago nam je ako su barem neki od domaćih ljudi saznali kakvo blago i neprocjenjivi eko sustav imaju pod nogama, pa možda sljedeći put i onaj majstor sa motorkom obori bukvu dalje od otvora jame.

Brzo nakon toga povukli smo se u naš luksuzni (dosta se luka narezalo pa su neki i zasuzili) bivak. Ispeklo se zera mesa, dovoljno tek za mjesečno preživljavanje čopora hijena sa tri posvojena lava. Malo se i zalilo biranim bezalkoholnim pićima od prirodnih sastojaka i ekološki ubranog hmelja, grožđa i fermentiranih šljiva. A Tomo nam je prezentirao neke od tehnika animiranja i učenja djece sa posebnim potrebama koje je naučio na studiju defektologije. Jako su nam se svidjele iako mnoge nismo shvatili jer su prekomplicirane... (glup si!)

Naš vrijedni Piro-man (i onda vi recite da nije Gimlijev faćuk !) Frf i gospodarica njegovog srca Meli u nekom su momentu odlučili svoju speleološku strast zamijeniti zovom vjere (ufanja i ljubavi) i odjezdili su putem Zagreba da ne zakasne na sutrašnje krstitke (ako je neki drugi sakrament bio u pitanju mea culpa) a mi ostali smo pomalo zakoračili u polja kamilice...

Za razliku od onih pored mene ja sam spavao super! Kako me moje hrkanje rijetko probudi bio sam odmoran i odmah oran za pokret!!! Plan se znao, tovarimo svu opremu i gas gore! Sve je teklo kao podmazano... ne moram naglašavati da sam ja ostao u WC-u dok su svi otišli? Jer Luka je znao da će me povesti Pavelić, koji je mislio kako će to napraviti Alan a on je pak bio siguran kako je moju ružnu njušku vidio kod Pavelića u autu... nakon pol sata sreli smo se negdje na cesti za Drežnicu po kojoj se Alan vratio po mene…

Dva konopa idu dolje... prvo se spuštaju demonstrator i jedan „najnoviji“ onda kad izađu i odmore malo, dolje idemo mi nešto manje novi ali ipak prvoRokinci... Prvi par Alan i Zurub, drugi Luka i Tomo i treći Pavelić i Rony. Brzo su nestajali i curili po novom Bluewateru, Iako je bio mokar trebalo je čak dva dodatna karabinera da uspore spust (već na nama je išlo sve normalno sa „golim“ desenderom) Možda su ta tri sata čekanja bila najdulja tri sata u mom životu (ali puno kraća od jedne sekunde...) upao sam u neki čudan Zen i bio totalno miran. Čak smo Beta i ja odspavali jednu rundu dok nas nisu probudile vrijedne bubice i mravi koji su nam se počeli pentrat po nogama i istraživat tjelesne otvore…

I konačno! Dečki izlaze! Došao je i naš red... prvi par smo Alan i ja (Oscar). Luka snima moj nevješt uvod u filmić koji ću prikazati vasceloj familiji uz degustaciju glicerinskih tabletica za pod jezik i prezentaciju nove generacije Apaurina. Imam osjećaj da sam ličio na vidno retardiranog muflona u početnoj fazi mutiranja glasa... nešto sam odmeketao u kameru sa tremom koja je kod spusta totalno izostala, a to tak lako izgleda kad David Attenborough govori o parenju tapira dok se isti mažnjavaju u pozadini ili tapša „njuškicu“ Velikog bijelog sa boka minijaturnog gumenjaka... ali nije.
Dosta spike idem u jamu! Alan i ja školski smo odradili pripremu i kraći brifing i onda odletjeli dolje niz zelenu liticu u mokri ambis koji kao da je ispao iz kamiona sa kulisama Gospodara prstenova.

Predivna vertikala nakon „zuba“ na kojem smo se prebacili preko fiksa prolazi kraj prirodnog mosta koji samo naizgled jamu dijeli u dva dijela, Dno mi je tako brzo došlo da mi se put činio puno kraći od tih 94 metra do dna odnosno početka sipara koji se ruši u rijeku. Sa desne strane otvorio nam se tzv. Suhi kanal u kojem se bivakira kod dužih boravaka u jami. Tu smo i pričekali da se spuste Luka i Beata kao drugi i Pavelić i Beta kao treći par.
Obišli smo prvi dio do rijeke i pofotkali se za uspomenu, a i nekima koji su nam nedostajali dali manji homage. Voda je stvarala zaglušujuću buku pjeneći se preko kaskada i nestajući u mraku.
Jedino društvo bio nam je već uginuli blavor koji je svoju radoznalost platio glavom. Uskoro smo krenuli istim redom gore. Uspon mi je pružio dosta vremena da se osvrnem i pogledam oko sebe svu veličanstvenost ponora koji me mamio cijeli život. Ponora zbog kojeg sam dosađivao svom frendu Zoltanu već godinama čekajući početak DDISKF-ove škole. Ponoru zbog kojeg sam konačno u nečemu bio prvi a ne posljednji Mohikanac (ako netko raspolaže sa dokazima koji bi ovo mogli osporiti... dobit će ponudu koju neće moći odbiti...)

Svi smo sretno i uspješno izašli van. Nakon kraćeg odmora raspremili smo jamu, složili opremu i pozdravili se. Alan Tihi i Tomo su jurili na tekmu, Pavelić će polako sa Betom, Zurubom i Ronijem za Zagreb a ja sa Prpićima najprije u berbu bazge pa na jednu putnu u Santanu u Brinje. Bio sam miran i ispunjen iako zapravo prazan. Nije mi se žurilo na tekmu, nije mi se palio mobitel, nisam bio ni žedan ni gladan... bio sam u Rokinoj Bezdani!
Bio je to mali korak za čovječanstvo ali veliki za jednog plavog bljedunjavog ali žilavog klinca koji se divio Tarzanu i Zagoru, trčao sa Natanijelom Bampom šumama oko velikih jezera, jedrio sa Barba Jožom i ronio sa Žakom Pustoom... (tako ga je zvao moj deda Mile.) Bilo je to ispunjenje jednog sna i zato hvala svima koji su mi pomogli i omogućili da ga doživim.
Vrijedilo je!!!