Već neko vrijeme planiramo na Romanov poziv skoknut na speleoronilačku akciju do Hercegovine. Sistematski kako se termin približava, tako pomalo otpadaju članovi našeg društva. Na kraju smo ostali u mogućnosti samo Alan i ja. Tako se i uputismo put duvanjskog polja. Pošto nismo bili upoznati s terenom, gdje i kako ćemo biti smješteni i objekti koje bi trebali raditi, ponijeli smo ama baš sve potrebno. Impresivna je bila količina opreme koju smo uspjeli nagurati u Alanovu Škodu. Našlo se tu stvarno svega ...

... od kompresora za punjenje ronilačkih boca s pripadajućim karnisterom, 2 mala dvobocnika s jacket-ima, 2 velika dvobocnika s jacket-ima, setovi olovnih utega za ronjenje, po 2 komleta mokrih i suhih ronilačkih odijela s pododijelima, po više od 2 kompleta ostale ronilačke opreme (8 regulatora, 6 podvodnih lampi, 3 para peraja, 5 reel-ova, X parova ronilačkih rukavica, čizmica i maski ), 100m i 50m štrika za penjanje, aku bušilica s punjačem, 2 kompleta speleološke opreme, X transportnih torbi , bačvica za prenošenje suhih stvari za iza sifona, pribor i spravice za crtanje, video kamera s koferom i stativom , šator za kampiranje, podloške i vreće za spavanje, a čak smo ponijeli i nešto civilne robe za presvući se koji puta ... :)

KAD SMO KRENULI

Krenuli smo u tako lijepo u nedjeljno jutro, pretovareni, prema dogovorenoj poziciji. Pošto je škoda bila krcata, utovarili smo i Indy da ide s nama (ipak kuja ima putovnicu). Plan i program nam je bio da usputno stanemo kod Željke u Drežnik gradu na kavicu, tako i učinismo. Kratki predah i oputismo se put grance s mišljom kako će carinici reagirati kada vide svu tu opremu ... ? Nešto prije samog polaska na put smo uspijeli napraviti popis opreme koja putuje s nama, tako da smo malo spremniji stigli na granicu. Meni jako neobično, no preko granice smo prešli bez imalo problema. I tako mi nastavismo put Bihaća i dalje put Drvara. U Drvaru malo stali da se okrijepimo, tako smo mlatnuli po porciju ćevapa i dalje na drum. Malo po malo i mi smo sve bliže duvanjskom polju. Eto nas i do Livna, i tu smo stali na kratko da posjetimo bankomat i obavimo malu opskrbu.

ALSO SPRACH ROMAN...

Krenusmo dalje i ugledamo tablu Tomislavgrad 45 km, sjetimo se Romanovih riječi: "Idite sjevernom cestom". I odemo mi na sjever i to skoro do Kupresa !! No ništa strašno i nepremostivo. Nije nama problem lutati, samo duuuugo traje! Tako se mi i dalje vozimo nepoznatim krajem u nepoznatom smjeru, kada ono vidimo tablu Šuica. Velimo si mi, pa mi trebamo raditi Šuicu! Znači tu smo nedje blizu. Vozimo se mi još dalje, kad ono Tomislavgrad. Stanemo na rotoru i priupitamo mi lokalca za mosta preko Šuice i on nas vrati nazad 15 km od kuda smo došli.

Vraćamo se mi nazad, ajde valjda smo glupi pa se ne snalazimo, ne da nama vrag mira i nakon par kilometara zaustavimo se na benzinskoj pumpi i ponovimo upit. Naravno da nas sada ljudi šalju opet na onu stranu gdje smo i bili i daju daljnje smjernice. Vozimo se mi opet kamo treba... kad u Prisojama pred mostom koji smo svojedobono tražili zvoni mob, Ado zove i nije mu jasno di smo mi do sada.
Objasni nam da smo međusobono udaljeni par stotina metara i da nas čekaju u prvoj birtiji. Tako i bi. Atomci Ado, Mumi , i jedan mali njihov školarac kojem se ne mogu sjetiti imena i njihov nadaleko prepoznatljiv kombi su tu. Naravno tu su i domaćini iz Mijatovih dvora Ivan Buntić i Ivica Bošnjak. Jedva su nas dočekali a i mi smo jedva dočekali da stignemo tamo kamo smo se uputili!

Uslijedilo je upoznavanje i malo druženja uz prepričavanje kojekavih dogodovština. Malo se osvježili i nadošli i pokrenuli se na obronke Tušnice u kamp/logor. Gore poizbacali stvari iz auta, škoda se mam ispravila od olakšanja. Malo smo usputno promotrili gdje smo to stigli, morali smo priznati sami sebi da je pozicija vrlo ugodno iznenađenje. Imanje na brdu gdje si dislociran od najbližeg susjeda nekoliko stotina metara, naravno ni tih susjeda nema tu ( he-he-he ). Milina, panorama teško opisiva meni koji nisam literarac (MA DA? op. adm.), oko tebe krška polja i brda a na obzorima planine. Ispod tebe se cakli akumulacijsko jezero Buško blato. Sve je skoro nestvarno, gdje smo to stigli i kaj nas tu još čeka? Roman nam je prepričavao i pokušao dočarati kako to izgleda, djelomično je uspio...

ZAŠTO SU SE ATOMCI MORALI VRATITI
I TKO SE SVE ZAVLAČI POD PREDSJEDNIČKE SKUTE

Pomalo vrijeme curi a pošto je nedjelja, Atomci se moraju vratiti u Zavidoviće. Šteta, ali tako mora biti. I tako ih kolektivno odosmo ispratiti do Stankove birtije ne oproštajno piće dok još ima sunca... Dok smo mi koristili sunčeve zrake pristigli su pojačane snage Mijatovih dvora. Dođoše Pero, Ante, Miro. Atomci odoše a mi smo još malo ostali. Nismo ništa previše pretjerivali, nego smo u neko polupristojno vrijeme napustili lokal i otišli puniti ronilačke boce. Neki su dežurali uz kompresor a neki uz ložište. Sve je teklo glatko, malo pivice hlađene izvorskom tekućom vodom i malo pečenoga meseka ... U tom smjeru je večer lagano privedena kraju. Boce su napunjene, tjelešca također, hipnoza vatrom je odrađena, sanak zove...
Povlačenje u zidani objekt na ćorku. I opet još jedna neobična stvar, mi na terenu i svi spavamo na krevetima !! Uf! Kako to i biva, među predsjedništvo se ugurao i predsjednički pas oliti predsjednička prva kuja koja želi biti na mekanom i toplom.