Krenuo sam prema dolje, promatrajući morfologiju kanala koliko god sam mogao, a onda sam naišao na drvo na kojem sam zavezao uže prije nego što sam nastavio dalje. Još jedno stablo promjera 70-ak centimetara ležalo je poprijeko proširenja. Provjerio sam dubinu, na -150 metara sam, osjećam se dobro i odlučujem nastaviti spuštanje. Na dubini od -163 metra, 230 metara daleko od ulaza, ostavio sam reel u podnožju jedne iznimno velike stijene. Trebalo mi je deset minuta da dođem dovdje. Osvrnuo sam se uokolo, vidim bočne strane kanala, ispod i ispred mene apsolutna praznina, a na mjestu gdje sam ostavio reel mnogo je kamenja, što manjih što većih: strma kosina daje jasno upozorenje da ne dodirujem ništa sa perajama. Počeo sam se vraćati. Na -120 metara na brzinu sam pogledao ono što mi se činilo kao ogromna jama sa dnom pokrivenim impresivnom količinom debala i granja, ali nisam se dugo zadržavao jer nisam htio trošiti vrijeme i povećavati dekompresijske minute.

Točno jedan sat nakon mog početnog urona, Alessandro je došao do mene sa novim baterijama za moj prsluk i bočicom svježe vode sa mineralima. Alen je došao također vidjeti u drugom satu i, uvjerivši se da sve ide dobro, odlučuje ostati uz mene kroz cijelu dekompresiju. Izronio sam na površinu nako 147 minuta ronjenja zatekavši tridesetak ljudi, znatiželjnika zainteresiranih za naše avanture i spremnih da mi toplo i srdačno čestitaju na dosezima.

Na dan 26. srpnja, Jean Jacques i Alessandro su počeli crtati topografiju izvora, počevši sa dubine od -58 metara prema izlazu. Alan je krenuo istraživati maleni kanal na nekoliko metara dubine.

27. srpnja nastavili su sa topografijom do dubine od -107 metara i provjerili druge kanale, koje nisu smatrali relevantnim za ekspediciju.

28. srpnja, nakon dva beskrajna dana koje sam proveo gledajući druge kako rone, konačno sam bio spreman za novi pokušaj istraživanja. Došli smo na jezero kasnije od uobičajenog, gotovo u podne. Sve sam pripremio dan ranije, ostalo je par stvari za napraviti – provjeriti analizatore, kalibracija i navući odijelo i opremu. Nakon što sam ušao u vodu, spuštam se na -6 metara provjeriti senzore, a zatim vraćam na površinu javiti da je sve u redu. Pozdravljam se sa ostalima i plivam preko jezera tražeći izravnu točku gdje gdje je najdirektniji i najslobodniji ulaz u kanal.

Neposredno prije nego ću krenuti dolje, ispraznio sam cijeli ''counterlung'' rebreathera da pročistim sav kisik, otvaram ventile suhog odijela i počinjem brzo spuštanje. Na dubinu od -40 došao sam u manje od minute, onda sam počeo koristiti peraje da se „poguram“ dublje i eto me na -70 metara. Odatle se mogu spustiti se okomito na -123 metra. Kroz taj zadnji spust, zadržao sam PpO2 na 0,6 da izbjegnem generiranje previše kisika u mješavini, što me prisililo da pročistim krugove rebreathera. Prolazeći tu točku, postavljam PpO2 na vrijednost 1 i nastavljam se brzo spuštati. Koristim razrijeđeni mix 3/90 i na taj način mogu lako kontrolirati PpO2, čak iako bih morao zatvarati protjecanje kisika. Zastao sam na nekoliko metara od užeta da bolje promotrim otvor i da mogu koristiti peraje bez straha i brige. U osam minuta dolazim do reela kojeg sam ostavio na dubini od -163 metra. Osjećam ogroman, snažan dojam uzbuđenja od nepoznatog, poput snažnog krika u meni, ali ga držim pod kontrolom. Dohvatio sam reel i otkočio ga dok sam gledao niz strminu ispod mene.

Odrazio sam se perajam o tlo da dobijem ubrzanje, ali se to pokazalo kao vrlo loš potez jer je u trenu izazvao odron: ispred mene je ogromna stijena i u strahu da ne padne na mene, pomičem se naprijed i u stranu za nekoliko metara u proširenju, čvrsto držeći reel. Mulj podignut odronom propao je prema dnu pa odlučujem pričekati zaustavljen nad prazninom. Nakon duge tri minute, kada se činilo da se divljanje kamenja smirilo, začuo sam tri zastrašujuća udarca ogromnog kamenja koje je silinom tresnulo na pod daleko ispod.

Spustio sam se malo niže, ali na dubini od -175 metara sam morao zastati. Ispod mene je bio vrlo tanak oblak mulja i sedimenta, nemoguć za prolazak. Zaključao sam reel i ostavio ga da visi usred kanala. Primjećujem kako se jedan od moja tri analizatora misteriozno isključio.

Počevši penjanje, bio sam u vodi tek 13 minuta, i imao sam dosta vremena tijekom dekompresije za razmišljanje o svojim greškama. Dobro je poznato da žurba može dovesti do iracionalnog ponašanja i povećava mogućnost grešaka. Također sam imao i dosta vremena da zapišem na malenu tablicu točnu dubinu gdje leže balvani i ostale zanimljive stvari koje sam primjetio prilikom ronjenja.

Na dubini od -120 metara moj analizator se „misteriozno“ opet sam upalio. Dva support ronioca Alen i Alessandro su bili uobičajeno učinkoviti kroz cijelo dekompresijsko vrijeme. Vratio sam se na površinu nakon 186 minuta. 29. srpnja, Jean jacques se spremio za istraživanje velikog kanala na –120 metara, no kada smo došli na jezero imali smo neugodno iznenađenje. Vidljivost je bila jedva 50-ak centimetara. Proteklih nekoliko dana malo vode je protjecalo, i vrijeme je bilo stabilno, stoga je jedino objašnjenje ovih drastičnih promjena bilo da je oblak mulja kojeg sam ja podigao, tijekom noći lagano nošen strujom došao do površine. Nitko nije ronio i ostatak dana smo potrošili sređujući i popravljajući opremu oštećenu proteklih nekoliko urona. Ustanovili smo problem sa baterijama, zamijenio sam i baterije analizatora, provjerio neke regulatore, a dan smo završili čitajući i pišući ekspedicijske izvještaje.