Hrvatska mi je postala redovito odredište u proteklih nekoliko godina. Rastuće prijateljstvo sa Tihijem i članovima „Dinarida” omogućava najbolju pripremu istraživanja u ovoj čudesnoj zemlji.

Ekspedicija “Zrmanjin zov” službeno je otvorena 21. srpnja uz speleo-ronioce i predstavnike lokalnih vlasti kratkim Tihijevim govorom, notama hrvatske himne i malom zabavom u kojoj su svi uživali. Naša prva “meta” bio je izvor – nama nov – ali istražen prije nekoliko godina od strane Francuza, do dubine od -50 metara.
U rano jutro, 22. srpnja, napustili smo bazni kamp u Obrovcu prema Donjoj Suvaji, otprilike jedan sat vožnje. Na putovanju smo prolazili kroz neke zbilja fascinantne krajolike, kakvih je Hrvatska puna. Putem, na jednom od mnogih oštrih zavoja zastali smo kako bi pružili pomoć motociklistu koji te netom pao i najvjerojatnije slomio rame. Nakon pružene pomoći vratili smo se u aute i nastavili prema odredištu. Čim smo došli, postavili smo kamp na zemljištu lokalnog uzgajatelja pastrva, Marka.

Počeli smo vaditi opremu i pripremati je za prvo prospekcijsko ronjenje, a onda smo potražili mjesto gdje ćemo ostaviti vozila. Opremu u speleološkim transportnim vrećama, na ramenima je nosilo deset ljudi dugih petnaest minuta prema izvoru Une, čije se litice prvo penju oštro, a zatim strmo spuštaju prema jezeru. Dok smo hodali, uhvatio sam obris malog jezera između tanašnih stabala; tamno plava boja vode činila je jak kontrast sa živopisnom zelenom bojom drveća i osjetio sam kako u meni raste adrenalin.
Jedva čekam da počnem istraživati taj izvor!

Uokolo malenog jezera, kameni zidovi uzdižu se okomito više od 100 metara prema čistom plavom nebu. Jezero je oko 50-ak metara široko i 20-ak metara dugo, temperatura vode bila je 9 stupnjeva, a na prvi pogled vidljivost nije izgledala tako loše. Kada smo završili s postavljanjem regulatora na siguronosne boce i njihovim smještanjem u vodu za eventualne hitne situacije (poput tehničkih problema sa našim rebreatherima), došla je na red i „operacija” navlačenja suhog odijela, a došao je napokon i ostatak opreme.

Uz mene u vodu je ušao i Alan sa kamerom, da snimi nekoliko kadrova opremanja izvora, a također je uronio i Alen, da mi pomogne sa postavljanjem boca na putu. Prvo sam se pobrinuo za postavljanje siguronosnog užeta i boca za duboki uron; Alen me pratio i postavio set 10-litarskih boca sa kisikom na -6 metara, 15 litarsku 50/20 nitrox bocu na -21m, 15 litarsku 36/36 nitrox bocu na -36 metara dubine. Alan je ronio oko mene sa svojom kamerom snimajući postavljanje užeta i pripremanje čvorova za osiguranje boca.
Postavio sam zadnju 15 litarsku bocu s omjerom 25/60 na -50 metara i nastavio odatle prema neistraženim dijelovima; Izvor se razvija vrlo okomito, mnogobrojno srušeno drveće stvara fascinirajuće i misteriozne oblike i sjene, zidovi su nevjerojatno erodirani... sve to uvjerava me da je ovaj izvor prije dugo vremena bio ponor.

Dosegnuo sam -70 metara i ostavio 20 litarsku 20/70 bocu. Alan je tu stao i pustio me da se spuštam u ponor. Nisam mogao vidjeti cijeli tunel, kao ni njegovu veličinu pa sam nastavio pratiti jedan od njegovih zidova. Vidljivost je otprilike 6 metara, smanjena i relativno tamnom bojom zidova i uskoro sam se našao na -90 metara, gdje sam ostavio zadnju 20 litarsku 15/75 RELE bocu, a na meni ostavio jednu dodatnu 20 litarsku bocu i jednu 7 litarsku za rebreather. Međutim, još nisam zadovoljan, i puštam se da potonem do -103 metra, na udaljenost od 140 metara od ulaza, a tamo sam napokon donio odluku da prekinem istraživanje, ostavivši zavezan reel.

Nakon 20 minuta, kada sam krenuo prema gore, pogledao sam uokolo i pokušao shvatiti kolika je velika ta rupa u stijeni; manje ili više trebala bi biti oko 20-30 X 5-10 metara. Došao sam na površinu u manje od jednog sata, oduševljen ovim iskustvom i samo sa jednom mišlju u glavi: pripremiti opremu za sutra!

Navečer sam dobio informaciu kako će mi se Jean Jacques Bolanz, suradnik u toliko mnogo istraživanja, pridružiti 23. srpnja ujutro, dok će Alessandro doći popodne. Te noći smo Alen i ja ostali dok su se ostali speleolozi odvezli u Obrovac na daljnja istraživanja.Slijedeće jutro, nakon što je došao Jean Jacques, odlazimo na izvor i želim odmah nastaviti sa istraživanjem. Početak urona su odgodili problemi. Prvi je bio senzor, te sam posudio drugi od Jean Jacquesa. Onda sam uočio da HID svjetla ne rade, jer su se dan ranije neprimjetno napunila vodom, a tada – dulcis in fundo – zaboravio sam povezati kondom i P-valve mog suhog odijela. Zbog svega toga morao sam smanjiti svoje ambicije i zaroniti da osiguram safety boce sa 7mm užetom na -90 metara. Nisam baš oduševljen idejom da ih ostavim tamo privezane na tanašno 2 milimetarsko uže.

24. srpnja uzeo sam dan odmora i gledao kako se Jean Jacques sprema početi sa topografijom kada mi je iznenada sinula ideja; predložit ću Jeanu da odabere između topografskog mjerenja i nastavljanja istraživanja. I šezdesetsedmogodišnji Jean Jacques, odgovorio mi je sa entuzijazmom tinejdžera u sekundi da je definitivno za istraživanje.
Tako sam mu pomogao u opremanju i zajedno sa Alenom i Alessandrom odnijeli smo svu opremu na jezero. Uz njegovu uobičajenu smirenost Jean Jacques se spremio, ušao u vodu i nakon nekoliko minuta nestao ispod površine. Alen, u svom mokrom odijelu pomagao mu je tijekom dekompresije, dok je Alessandro uronio u izvor da se upozna s njim. Jean Jacques je izronio nakon 160 minuta i sa najsretnijim pogledom u očima, rekao kako je dosegnuo dubinu od -123 metra, spustio se na samo dno izvora kada su mu svjetla na kacigi otišla.
Ubrzo smo zapazili da mu je u spremnik ušla voda. Za večerom Jean mi je opisao uron u detalje, a slušajući ga počeo sam zamišljati kako kanal na toj točki mijenja smjer i vjerojatno kreće prema površini.

25. srpnja ponovo je moj red da nastavim istraživanje i, nakon obilnog doručka odlazimo na vrelo Une gdje je sva oprema već bila spremna za ronjenje. Iz nekog, ne baš posebnog razloga nisam se mogao koncentrirati i fokusirati kao obično, no kada sam ušao u vodu, dovršavajući pripremu u sekundi sam dostigao najveću moguću razinu koncentracije Ispod rebreathera i njegove 7 litarske 5/85 boce, ponio sam i dvije 20 litarske safety boce, sa dva različita omjera mješavine, jedan 12/80 a drugi sa 8/85.
Čim sam uronio, brzo sam, u tri minute došao do -70 metara, a nakon 5 minuta i do -123 metra. Reel je bio tamo i čekao me na stijeni, na početku proširenja koje se nastavljalo prema dolje. Na sekundu sam pomislio o čemu smo pričali sinoć i nasmijao se.

Krenuo sam prema dolje, promatrajući morfologiju kanala koliko god sam mogao, a onda sam naišao na drvo na kojem sam zavezao uže prije nego što sam nastavio dalje. Još jedno stablo promjera 70-ak centimetara ležalo je poprijeko proširenja. Provjerio sam dubinu, na -150 metara sam, osjećam se dobro i odlučujem nastaviti spuštanje. Na dubini od -163 metra, 230 metara daleko od ulaza, ostavio sam reel u podnožju jedne iznimno velike stijene. Trebalo mi je deset minuta da dođem dovdje. Osvrnuo sam se uokolo, vidim bočne strane kanala, ispod i ispred mene apsolutna praznina, a na mjestu gdje sam ostavio reel mnogo je kamenja, što manjih što većih: strma kosina daje jasno upozorenje da ne dodirujem ništa sa perajama. Počeo sam se vraćati. Na -120 metara na brzinu sam pogledao ono što mi se činilo kao ogromna jama sa dnom pokrivenim impresivnom količinom debala i granja, ali nisam se dugo zadržavao jer nisam htio trošiti vrijeme i povećavati dekompresijske minute.

Točno jedan sat nakon mog početnog urona, Alessandro je došao do mene sa novim baterijama za moj prsluk i bočicom svježe vode sa mineralima. Alen je došao također vidjeti u drugom satu i, uvjerivši se da sve ide dobro, odlučuje ostati uz mene kroz cijelu dekompresiju. Izronio sam na površinu nako 147 minuta ronjenja zatekavši tridesetak ljudi, znatiželjnika zainteresiranih za naše avanture i spremnih da mi toplo i srdačno čestitaju na dosezima.

Na dan 26. srpnja, Jean Jacques i Alessandro su počeli crtati topografiju izvora, počevši sa dubine od -58 metara prema izlazu. Alan je krenuo istraživati maleni kanal na nekoliko metara dubine.

27. srpnja nastavili su sa topografijom do dubine od -107 metara i provjerili druge kanale, koje nisu smatrali relevantnim za ekspediciju.

28. srpnja, nakon dva beskrajna dana koje sam proveo gledajući druge kako rone, konačno sam bio spreman za novi pokušaj istraživanja. Došli smo na jezero kasnije od uobičajenog, gotovo u podne. Sve sam pripremio dan ranije, ostalo je par stvari za napraviti – provjeriti analizatore, kalibracija i navući odijelo i opremu. Nakon što sam ušao u vodu, spuštam se na -6 metara provjeriti senzore, a zatim vraćam na površinu javiti da je sve u redu. Pozdravljam se sa ostalima i plivam preko jezera tražeći izravnu točku gdje gdje je najdirektniji i najslobodniji ulaz u kanal.

Neposredno prije nego ću krenuti dolje, ispraznio sam cijeli ''counterlung'' rebreathera da pročistim sav kisik, otvaram ventile suhog odijela i počinjem brzo spuštanje. Na dubinu od -40 došao sam u manje od minute, onda sam počeo koristiti peraje da se „poguram“ dublje i eto me na -70 metara. Odatle se mogu spustiti se okomito na -123 metra. Kroz taj zadnji spust, zadržao sam PpO2 na 0,6 da izbjegnem generiranje previše kisika u mješavini, što me prisililo da pročistim krugove rebreathera. Prolazeći tu točku, postavljam PpO2 na vrijednost 1 i nastavljam se brzo spuštati. Koristim razrijeđeni mix 3/90 i na taj način mogu lako kontrolirati PpO2, čak iako bih morao zatvarati protjecanje kisika. Zastao sam na nekoliko metara od užeta da bolje promotrim otvor i da mogu koristiti peraje bez straha i brige. U osam minuta dolazim do reela kojeg sam ostavio na dubini od -163 metra. Osjećam ogroman, snažan dojam uzbuđenja od nepoznatog, poput snažnog krika u meni, ali ga držim pod kontrolom. Dohvatio sam reel i otkočio ga dok sam gledao niz strminu ispod mene.

Odrazio sam se perajam o tlo da dobijem ubrzanje, ali se to pokazalo kao vrlo loš potez jer je u trenu izazvao odron: ispred mene je ogromna stijena i u strahu da ne padne na mene, pomičem se naprijed i u stranu za nekoliko metara u proširenju, čvrsto držeći reel. Mulj podignut odronom propao je prema dnu pa odlučujem pričekati zaustavljen nad prazninom. Nakon duge tri minute, kada se činilo da se divljanje kamenja smirilo, začuo sam tri zastrašujuća udarca ogromnog kamenja koje je silinom tresnulo na pod daleko ispod.

Spustio sam se malo niže, ali na dubini od -175 metara sam morao zastati. Ispod mene je bio vrlo tanak oblak mulja i sedimenta, nemoguć za prolazak. Zaključao sam reel i ostavio ga da visi usred kanala. Primjećujem kako se jedan od moja tri analizatora misteriozno isključio.

Počevši penjanje, bio sam u vodi tek 13 minuta, i imao sam dosta vremena tijekom dekompresije za razmišljanje o svojim greškama. Dobro je poznato da žurba može dovesti do iracionalnog ponašanja i povećava mogućnost grešaka. Također sam imao i dosta vremena da zapišem na malenu tablicu točnu dubinu gdje leže balvani i ostale zanimljive stvari koje sam primjetio prilikom ronjenja.

Na dubini od -120 metara moj analizator se „misteriozno“ opet sam upalio. Dva support ronioca Alen i Alessandro su bili uobičajeno učinkoviti kroz cijelo dekompresijsko vrijeme. Vratio sam se na površinu nakon 186 minuta. 29. srpnja, Jean jacques se spremio za istraživanje velikog kanala na –120 metara, no kada smo došli na jezero imali smo neugodno iznenađenje. Vidljivost je bila jedva 50-ak centimetara. Proteklih nekoliko dana malo vode je protjecalo, i vrijeme je bilo stabilno, stoga je jedino objašnjenje ovih drastičnih promjena bilo da je oblak mulja kojeg sam ja podigao, tijekom noći lagano nošen strujom došao do površine. Nitko nije ronio i ostatak dana smo potrošili sređujući i popravljajući opremu oštećenu proteklih nekoliko urona. Ustanovili smo problem sa baterijama, zamijenio sam i baterije analizatora, provjerio neke regulatore, a dan smo završili čitajući i pišući ekspedicijske izvještaje.

Sljedeći dan, 30. srpnja uvjeti u vodi su bili bolji, ali je vidljivost bila opet mizernih 3 metra. U nadi da će se vidljivost i uvjeti popraviti slijedećih dana kako bi nastavili istraživanje i bez manjka optimizma uputili smo se na plažu, plivanje i opuštanje.

31. srpnja, na jezeru smo mogli uočiti siguronosne boce na 6 metara, što nam je dalo nadu da su se uvjeti poboljšali. U proteklih dva-tri dana mogli smo se pripremit najbolje što smo mogli i popraviti svaki i najmanji detalj na cijelokupnoj opremi. U zoru, pridružio nam se Lorenzo koji će fotografirati od dubine od -120 metara. Nebo je bilo oblačno i temperatura zraka tek desetak stupnjeva, savršeni uvjeti za navlačenje teškog odijela bez znojenja. Jučerašnje plivanje više od 4 km dalo mi je dosta energije i osjećao sam se dosta dobro. Spremajući se, mentalno sam prošao kroz sve ključne točke u jami i ključne postupke koje moram napraviti, kako bi utanačio svaki i najmanji pokret mog tijela. Ići ću dolje najbrže što mogu i ovog puta neću počiniti nikakvu grešku.

U četiri minute došao sam do dubine od -123 metra i znao sam kako moram kontrolirati snagu u nogama kako bih izbjegao bilo kakvo povećanje frekvencije udisaja. Ovdje je vidljivost bila oko 4 metra, dosta različito u odnosu na prošle dane. Nastavio sam do -163 metra, ovog puta na dobroj udaljenosti od dna i došao sam do vertikalne točke gdje sam ostavio reel ispod. Sada sam ga držao u ruci, a tanki sloj mulja kojim je bio prekriven obavio me je poput oblaka. I zidovi su također bili prekriveni sa najmanje pola centimetra mulja koji se vrlo lako uskomešao i uz najmanje strujanje vode.
Na dubini od -180 metara naišao sam na još balvana i pomislih kako je nevjerojatno da ih ima i tu, obzirom da kanal i nije toliko okomito u odnosu na površinu. Nastavio sam spuštanje, i napokon na -190 metara mogao sam vidjeti dno i ogroman sipar ispod mene. Krenuo sam dalje pomičući se dijagonalno održavajući dubinu sa najmanjim mogućim naporom. Jedan od analizatora se opet isključio, ali ovoga puta sam imao četiri na meni -za svaki slučaj. Uočio sam moguće sidrište, ali kada sam došao do njega shvatio sam da i nije najbolja točka za vezivanje osiguranja, te sam nastavio nekoliko metara dalje i napokon našao što sam tražio.

Ruke su mi se tresle. HPNS ili strah, ne znam. Ali um mi je bio kristalno čist. Odlučio sam odsjeći komad elastične trake, odrezati uže, napraviti čvor, osigurati reel, opet iskoristiti traku, i napokon malo se podići. Onda sam pogledao na dubinomjer i uvidio kako sam u 12 minuta došao do -205 metara na udaljenosti 290 metara od površinje. Maleni oblak mulja kroz koji sam prošao penjući se stvarao je nadrealističnu atmosferu. Nisam mogao izbjeći razmišljanje o tri ogromna treska koja sam čuo na zadnjem uronu. Kako sam mogao zaboraviti? Ovo nije mogla biti točka gdje su te ogromne stijene pale, obzirom na sipar i šljunak buka bi morala biti puno mekša. „Tko zna što leži ispod toga“...

Prvo zaustavljanje od jedne minute izveo sam na -160 metara, točno ispod velike stijene. Imao sam dovoljno vremena da je izbliza pogledam i zapazim da je to zapravio konglomerat. Depigmentirani račić sa dugim antenama, koji očito nema problema sa HPNS-om i dekompresijom došao mi je u posjet. Na -123 metra pokupio sam 20 litarsku bocu koju sam ostavio za eventualnu potrebu. Nakon 25 minuta, na dubini od -117 metara našao sam Lorenza. Jedan ekstra deep-stop za hvatanje nekoliko fotografija, a zatim smo se zajedno lagano penjali snimajući zanimljive detalje. Izronjavajući pokupio sam druge dvije 20 litarske boce na -90 i -79 metara zajedno sa užetom na kojem su bile osigurane.
I točno kada sam ga odvezivao, vjerujem da sam zbog toga prouzročio dodatni zamor u podlakticama te sam sukladno tome uskoro na -40 metara počeo osjećati bol. Usporio sam malo izron u namjeri da odredim izvor problema održavajući dubinu što sam duže mogao; na -21 metar sa PpO2 na 1.6. Onda, iznenada, bol je nestao. Riješio sam se pet 20 litarskih boca, popio sam vode i pojeo nekoliko kriški lubenice. Imao sam sve što sam trebao za opuštenu dekompresiju.

Nakon 295 minuta izronio sam na površinu, sretan i zadovoljan: istraživanje je gotovo. Odnijeli smo većinu opreme u aute, ostavljajući na izvoru samo minimalne komplete potrebne za crtanje i vađenje ostatka opreme.

Već sanjam o danu kada ću se vratiti na vrelo Une i nastaviti sa istraživanjem dubine, ali i da vidim koliko je stvarno širok taj kanal i, tko zna, možda nađem mjesto gdje su one stijene sletjele...

Dokumentarni film "Una, -205m" možete pogledati ovdje.