U nastavku vikenda i eko akcije Terranea u Šibeniku iskoristili smo priliku i  ponovo  zaronili u Litno. A Frfove impresije o tome govore slijedeće:

Konačno sam dobro spavao jer sam se jučer iz petnih žila trudio dobrano umoriti i dodatno obrazovati s više vrsta literature. Sve bi bilo OK da se nisam probudio s popriličnim bolom u vratu ( zahebao me jastuk u sobi ), koji još i sada ( čitaj srijeda )pomalo osjećam. Tako sam se dobro umorio i načitao da u noći nisam niti primijetio halabuku oko majušnog krpelja koji se čopil na Zuruba...

Ustajem se među posljednjima i spuštanje na doručak, gdje pomalo hvatam di je tko. Vidim da je moja Milostiva posljednja i da ako ubrzo ne dojuri u restač, bude ostala bez doručka jer je fajrunt u 10h. Dio ekipe je već u šetnji jutarnjim burovitim Šibenikom, a dio to tek bude. Palo je još kolektivno kafenisanje u burnoj staroj Šibenskoj jezgri i višekratno vatrogasno fotografiranje na par lokacija među srednjovjekovnim zidinama. Bila bi šteta ne spomenuti da je centrom cirkulirao solidno bučan orkestar limene glazbe odjeven u narodne nošnje. Moram priznati da ih je bilo lijepo za čuti, pogotovo jer su dobro uštimani. I tako pomalo vrijeme curi a nama se bliži „dead-line“.

Ipak imamo dogovor u Zatonu jer nanovo ronimo Litno!! U podne se nalazimo s Emilom Lemcom-Vodozemcom i Teom Barišićem kod izvora. Odmah ujutro na kavi je Alan već napomenuo da ne bi bilo pametno crtati, jer postoji velika vjerojatnost pogreške, a koju želimo izbjeći. Stoga je prvotni plan izmijenjen i konsenzusom je donesena odluka da se radi foto/video materijal. Kako sinoćnja bura nije prestala nego je još i porasla, Alan je odlučio ne roniti i svoj dvobocnik i kacigu s rasvjetom prepustiti Zurubu.
OK, znači ronimo Zurub i ja... Lagani brifing prije kompletiranja, a onda se bacamo na lagano slaganje opreme i psihološku pripremu za samo ronjenje.
Skompletirali se i dogovorom prvi u penetraciju ide Zurub, da me može fotkati pri ulaženju u objekt. Koliko vidim, tok nije jak i vidiljivost je dobra - oko 5m. Ovaj puta ronim s karnisterskom Marinovom lampom, ipak sam je dobio na testiranje. Osjećaj nije loš, lampa praši koliko može. Dok je bistro, lampa ima dobar efekt, no čim se voda malo zamuti uočava se njena mana. Fali joj prodornosti i snage u spotu da probije mutež. No lampa u svom cjenovnom razredu i klasi uopće nije loša. Bumo vidjeli kaj budu Stipe i Marino sljedeće izbacili na tržište, nadamo se pravu malu bombu od nove generacije podvodnih karnistarskih lampi za HC uvijete. Ja se nadam barem nekom ekivavalentu HID dvadesetinekaj-tridesetinekaj ...

U početnom dijelu izvora malo poziram za foto session i pozivam Zuruba da me slijedi. Krećemo dublje u izvor po već postavljenoj niti, malo zatim ugledam jegulju ( niti 30m od ulaza ). Sporijim tempom napredujemo kroz potopljeni kanal, a Zurub pomalo fotka mene okruženog bijelim ispranim stijenama dok je na dnu poprilično količina muljevitih dina. Kako napredujemo tako sve više i više mutimo vodu. Tako pomalo stižemo i do prvog zvona na 100-tinjak m od ulaza, izranjamo i ispitujem ga za dojmove. Veli da mu je bomba objekt! Dok smo bili u jezeru prvog zvona, tu se dogodio previd. Dogodilo se to da smo digli dosta mulja koji je otišao kamo ga je voda odnijela. A imali smo namjeru ići provjeriti neku crnu rupu koju sam uočio zadnji puta.

Kako su stijene isprane i glatke, nisam imao gdje fiksirati reel nego na poziciju gdje je završio prvi reel od ulaza. Tu je bilo pimplanja i natezanja dok ga nisam uspio postaviti fiksno. Tek je tada krenulo kretanje prema novom i nepoznatom pretpostavljenom kanalu. No kako već spomenuh, mutež je otišla kamo ju je voda povukla. Tako je otišla i u taj novi kanal i ubila nam vidljivost. Ipak smo uspijeli ući u novi dio ( oko 25 m od pozicije fiksiranja reela ) gdje smo našli i fosilni komad kanala koji smo malo pofotkali za dokaz. Uslijedio je povratak do zvona kroz sad već opaku mutež. Uslijedila je demontaža novog reela i po dogovoru smo se uputili u glavni kanal. Uf, opet lijepo.
Bistra voda i dobra vidljivost, rasvjeta postiže svoj efekt na bijelim izglačanim i ispranim stijenama. I opet nalijećemo na još jednu jegulju. Uz opetovana poziranja polako idemo prema udaljenijem dijelu izvora. Stižemo do drugog manjeg zvona koje obično preskočimo, jer je 10-ak m dalje još jedno veće zvono. Ipak zastajem na drugom manjem zvonu i proučavam ima li štogod novog. Začudo s desne strane otkrivamo novi kanal koji je kamufliran i zaštićen od pogleda iz dubljeg dijela kanala uz pomoć muljevite dine koja zakriva pogled. Kanal je osjetno manjih dimenzija od glavnog kanala, nešto je širi nego što je dubok ( širina oko 2 m, visina iznad vode oko 1 m, dubina oko pola metra ). Djelomično je prekriven plitkom vodom s niskim svodom i gro mulja na dnu. Čovjek bi mogao proći s ronilačkom opremom- to sam shvatio kada smo stigli do trećeg i većeg zvona i uz urođenu radoznalost našao još jedan desni manji bočni kanal. Kako sam išao šnjofati tako sam ustanovio da je to bypass između dva zvona pored glavnog kanala.

Pošto smo imali još dosta zraka u bocama, odlučio sam da odemo još dalje. Tu je prostor već malo prošireniji spram dijela do prvog zvona, ima i nešto „baja“ raznih tipova ( počele su mi sve više i više upadati u oko otkada sam ih skupljao na Ombli, a bilo ih je cijelom dužinom izvora ). Mic po mic, fotka po fotka, zamah po zamah, udah po udah i sve dalje ulazimo u izvor. Sada si mislim da u svako ma i najmanje zvono treba izviriti glavu i vidjeti ima li još štogod i jeli išta promaklo. Tako i biva... Mi se krećemo i šnjofamo gdje stignemo, a moje oko uočava već nekoliko promjena reelova. Po nekoj slobodnoj procjeni sam lupio da smo stigli do oko 250-og metra ( Alan kaže 260-270m ), a to je bilo na završetku trećeg reela.
Tu sam odlučio napraviti još jednu provjeru stanja u bocama, napraviti lagani okret i krenuti pomalo ka izlazu. Povratak je išao pomalo, da još malo uživam u oblicima i tipovima muljevitih oblaka. Jer ipak ovaj komad je ostao pošteđen opakog zamućenja, pa još uvijek postoje nekontaminirane zone koje su ostale čiste i bistre. Naravno da nisam niti očekivao da će cijeli povratak biti takav. Već nakon prolaska kroz prvo zvono kako se objekt sužava, tako i vidljivost rapidno pada. Nakon nekog vremena, dok sam se vukao iz Zuruba koji me redovito šamarao perajama, već mi je skoro dojadilo da u nikakvoj vidljivosti koristim svjetlo. Ionak se ama baš ništa ne vidi, samo se vučeš rukom po reelu i radiš napamet sve do izlaza.
Uz silno pimplanje smo se dovukli do ulaznog dijela i izronili van u izvorski bazenčić. Prvo sam si mislio da se bacim u čisto more da isperem sav taj mulj sa sebe, no ipak odustah i izađoh na suho. Uslijedilo je lagano prepričavanje suhoj ekipi o novo otkrivenim stvarima. Raspremanje, presvlačenje, žvakanje muffina i Kao-kaoa , a netko je popil i „sok od bazge“...

Pošto je bila planirana mala migracija ( čitaj put do najbliže konobe ), uputismo se do Ferala na okrjepu u hrani i piću. Naravno da nismo svu hranu uspjeli pojesti, no za pijaču se to baš i ne bi moglo reći ...
U ne baš kasno doba, oko šest popodne, karavana uputila put Zagreba ususret novim avanturama...

Fotografije: Elizabeta Žalac i Damir Zurub (podvodne)

Vezani članci: Izvor Litno, najdulja morem potopljena špilja na Jadranu (Teo Barišić)