Kako i doliči pravim radnicima, tako smo i mi dočekali Praznik rada, i to sa stilom. Naime, u Bosni je to pravi praznik za koji se svi pripremaju i slave, svetiji, usudim se reći, od bilo kakvog blagdana... Budući da je naša već tradicionalno klupska zadaća osiguravati rafting na Zrmanji, većina članstva se zaputila tamo, no, s obzirom da je poziv od našeg prijateljskog kluba Atom iz Zavidovića upućen još lani, odabrana mala družina se uputila u Bosnu kako bismo osvjetlali boje svoga društva, a i održali obećanje da ćemo doći na Krivaju.

U petak, 27. travnja 2012. negdje oko 18:30 Dragi, Frf i ja (Meli) krenusmo na put u Bosnu. Prethodno smo se čuli s Adom i dobili sve potrebne informacije gdje, kada, kako i zašto... I tako, stigosmo već za manje od dva sata na granični prijelaz Slavonski Brod, a kad tamo gužva, mnoštvo gastarbajtera ide kući proslaviti praznik rada, i još k tome neki auto se zapalio i bome izgorio te smo na mostu čekali gotovo dva sata.

Po prelasku, krenusmo put Doboja, Maglaja, Žepča te napokon Zavidovića, ali ne prije nego smo svratili u Kamenicu gdje nas je čekao Ado.

Stigli smo, kako spomenuh, negdje iza ponoći u Kamenicu, a Ado je čekao s vatrom i samo je trebalo čevape ispeći. Okrijepismo se, neki jednom, a neki s dvije runde čevapa te počinusmo.... ... a neki se još nisu predali umoru jer su uočili svijetle promjene boja na noćnom nebu U subotu, 28. travnja je bio plan ići kod Cipelića – Maje i Neše, u Maoču te od tamo odraditi rafting na Krivaji.
Tek smo tada saznali da to nije njihov tradicionalni rafting, već revijalni, organiziran nama u čast ("u čast prijatelja iz DDISKF-a") te da sudjeluju samo tri čamca. Nakon kavice i nabavke u Zavidovićima te pozdravljanja s poznatim licima, također i nakon slaganja klime na golfu, zaputismo se put Maoče. To je selo uz Krivaju koja teče sve do grada i prolazi kroz grad.
U ranim poslijepodnevnim satima, s dva janjca za ražanj te mesom za kotlić stižemo u Maoču, gdje se na relativno malom prostoru smjestilo nas preko dvadesetak veselih i spremnih na vikend-druženje. Okreću se dva janjca, Nešo je spretno u dvorištu napravio dio podložen šamot ciglom koji se i ne vidi ako nemaš stručno oko, prave se janjeće iznutrice i Maja peče brutalne čevape s medvjeđim lukom.
Kreće druženje uz jelo, piće, glazbu, ples i zafrkanciju, ali ne do prekasno jer sutra se ide na rafting i u 8:30 ujutro bi trebao biti pokret.

Nedjelja, 29. travnja osvanula je lijepa i sunčana kao i ovi dani prije te smo u 8:30 svi bili spremni za pokret. Kreće spremanje opreme, meze, pića i kombi nas vozi do Tople vode gdje će biti start raftinga. Rasporedili smo se u tri čamca, po sedam članova u svakom. Naš skiper je Ado, a posada Veki, Alen, Zlatan, Dragi, Frf i Meli. Na sredini čamca stoji plastična bačva s potrepštinama i drvenim poklopcem koji istovremeno služi i kao daska za rezanje. Po opremanju, slikanju i provjeri ukrcavamo se te krećemo niz Krivaju.

Plan je doći do Cipelićeve vikendice kao cilja i planira se biti nekoliko sati na vodi. Bačva je puna hrane i pljugi da nam ništa ne usfali, a piće je tankim zamkama vezamo za raft. Voda je visoka i uviđamo da neće biti prenaporno niti teško jer je najopasnije kamenje prekrila voda. Stoga nakon nekoliko kilometara veslanja Ado predlaže da pustimo vesla, neka nas rijeka sama nosi. Cijelim putem Frf nešto reže. Svaki puta nešto što još nismo jeli: špek, šunku, janjetinu, sireve, kulen...
Putem se zaustavljamo na nekoliko mjesta gdje nas čekaju ostali čamci, ili mi njih te razmjenjujemo hranu i piće, kupamo se i družimo. Svi bukovi koji su inače opasniji i treba vješto kroz njih proći, sada izgledaju manje strašni i svi prolazimo ležerno. Na jednom se izvrćemo, ali iz nemara, jer kakav je to rafting da se ne smočiš i da se ne prevrneš!

Nakon posljednjeg planiranog buka odlučujemo da tu tek počinje najzanimljivije i da nećemo stati kod Cipelića već idemo skroz do Stipinog mosta i do Alijinih temelja, što je još nekoliko kilometara niže. Taj dio je stvarno najljepši i najzanimljiviji, a i najaktivniji, no ne bezopasan. Tako negdje oko 17:30 se iskrcavamo, a Snježana i Adnana nas čekaju s kombijem da nas prevezu do Maoče gdje su Maja i Nešo spremili čorbu za rafting ekipu.
Po dolasku slijedi prepričavanje dojmova, okrjepa i pokret za Kamenicu gdje ćemo provesti ostatak našeg boravka. Tu nedjelju navečer smo dobro pozaspali, a u ponedjeljak 30. travnja smo nas troje (Dragi, Frf, Meli) čitav dan ljenčarili i čekali večer kad se trebala skupiti ekipa i nastaviti s feštanjem budući da su neki imali i radni dan.
Negdje iza 17 sati pristiže pozamašan broj ljudi, a Ado i Adnana su savršeni domaćini. Ado peče obećane buredžike i družimo se lagano kako kome odgovara. Utorak, prvi svibanj sviće sunčan i već od jutra se peče teletina ispod peke, janjetinja ispod peke, torta je već spremna, i ima svakojake meze i pića, a gosti dolaze i odlaze, no stalna postava ostaje.
Kao što spomenuh na početku, prvi svibanj je zaista praznik i slavi se i dolaze čestitari te se proteže do drugog svibnja. Nažalost, mi to nismo dočekali jer smo odmorni i siti morali krenuti put Zagreba jer je ipak sutradan radni dan.
Nakon grupnog slikanja i ovjekovječivanja kako našeg boravka tako i Praznika rada, krećemo iz Kamenice oko 19 sati. Povratak teče relativno dobro, sve do graničnog prijelaza gdje saznajemo da su bosanski carinici taj dan u štrajku te dva sata čekamo da se red pokrene.
Naposljetku prelazimo bez problema i stižemo kućama prije ponoći. Ovo je samo ukratko i ubrzo sročeno ono kaj smo proživjeli za lijepi i ugdan produženi vikend u naših drugara u Bosni, te im se ovim pute od sveg srca zahvaljujemo i nadamo da ćemo se uskoro sresti na našem terenu !!

Fotografije: Melita Kovačev