O povijesti aerodroma Željava:

Vojni aerodrom Željava je bio najveći podzemni aerodrom JNA, smješten na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u blizini Bihaća, a poznatiji je kao (zloglasni) Bihaćki aerodrom. U funkciji je bio od 1968. do 1992. godine kad je uništen aktiviranjem minsko-eksplozivnih sredstava prilikom povlačenja JNA. Podzemni dio aerodroma zvao se ''Klek'' ili Objekt 505. Aerodrom je građen 12 godina, do 1968. godine kada je pušten u rad. Tijekom narednih godina stalno je dorađivan i osuvremenjivan. Podzemni dio čine tri galerije za smještaj ukupno 58 aviona. Postoji ukupno četiri ulaza, koji su imali protuatomske komore i armirana betonska vrata. Galerije su bile dužine 400, 500 i 350 metara, svaka visine osam metara i širine 20 metara.
Njihov profil je bio izgrađen prema dimenzijama aviona MiG 21. Ostale prostorije raznih namjena, kao i hodnici, bili su širine od tri do 12 metara; centar veze i operativni centri, kontrola leta, radionice za veće i manje popravke, skladišta raketa, bombi i ostalog materijala, spremnici s gorivom, generatorska postrojenja, klima komore, sanitarni čvorovi, kuhinja, učionice, liječnik, arhiva. Ukupna dužina svih podzemnih tunela i prostorija iznosila je oko 3500 metara. Vanjski dio objekta – aerodrom, sastojao se od pet pista (dvije poletno-sletne i tri poletne) i vojarne u blizini Ličkog Petrovog sela, koja je, ujedno, bila i logistička baza aerodroma.

Suprotno informacijama koje se povremeno pojavljuju u medijima, avioni nisu slijetali ili uzlijetali iz podzemnog kompleksa, nego su za to služile piste. Podzemni dio aerodroma je služio kao hangar i sklonište za avione, koji su se unutar njega i u/iz njega premještali pomoću elektromotornih vučnih vozila. Ovaj aerodrom je imao neslavnu ulogu na početku agresije na Hrvatsku, jer je predstavljao važno uporište za zračne napade na Zagreb, Karlovac i okolicu. Tako 16. rujna 1991. godine avioni sa Željave napadaju televizijski toranj na zagrebačkom Sljemenu, a 7. listopada sjedište hrvatske Vlade, Banske dvore. Sa Željave je na posljednji napad poletio i MiG 21 srušen nedaleko Karlovca, a čija je olupina danas izložena na prostoru budućeg muzeja Domovinskog rata u Turnju.
Kada se pojavila opasnost da aerodrom bude osvojen, donesena je odluka da se uništi. To je učinjeno 16. svibnja 1992. godine, s 50-tak tona eksploziva. Miniranjem je uništen podzemni dio aerodroma, kao i piste. Radarski kompleks na vrhu Plješivice ostao je u funkciji, a uništen je prilikom povlačenja za vrijeme oslobodilačke akcije Oluja u ljeto 1995. godine.

Sadašnje stanje:
Tuneli objekta "Klek", piste i prateći objekti, teško su oštećeni miniranjem 1992. godine. Od tada cijeli kompleks polagano propada i zarasta u vegetaciju, a obilaze ga i sakupljači sekundarnih sirovina, koji su ga nakon proglašenja neperspektivnim od strane HV i povlačenja vojske, dodatno devastirali. O čvrstoći gradnje objekta govori to što se miniranjem nije zarušio i u potpunosti je prohodan. Najveća oštećenja se vide kod armiranih vrata, koja su raznesena, u zapovjednom centru (tzv. zvijezdi) i na miniranim lokacijama od posebne važnosti – generatorima, crpkama, klima uređajima, komunikacijskoj, električnoj mreži. Dugotrajno zadržavanje u tunelima i podizanje prašine nije preporučljivo jer je cjelokupni objekt onečišćen kemijskim spojevima, produktima gorenja i eksplozije. Cijelo područje aerodroma označeno je kao minski sumnjivo područje, te je preporučljivo kretanje isključivo po betonu.

Posjet:
Nakon višemjesečnog dogovaranja i odgađanja, u subotu 26. lipnja, Zvonimira, Anamarija, Zoran i ja, odlazimo na teren. Budući da je ovo jako zanimljiv kraj, nije teško isplanirati sporedne lokacije za posjetu, ako se plan vezan uz Željavu iz nekog razloga izjalovi. Do Željave smo došli vozeći preko Drežnik grada i lako smo je našli prateći putokaze. Prvo su nas dočekali stari zrakoplovi smješteni na ulazu u vojarnu koja je u sklopu aerodroma. Tu se nalaze dva primjerka F-84 koje je JNA nabavila 60-ih godina i jedna transportna Dakota. Avioni su u očekivano jadnom stanju i izrešetani mecima. Danas predstavljaju velike ''košnice'' jer su puni gnijezda osa i stršljena. Vojarna je zapuštena i zarasla u korov i grmlje, ali se i ovako vidi da se radilo o izuzetno velikom kompleksu.

Nakon kraćeg razgledavanja ulaza u vojarnu, nastavljamo prema našem cilju – podzemnom aerodromu. Do njega vodi mala i uska cesta koja svake godine sve više zarasta u šikaru. Pretpostavljam da je bolje vrijeme za posjetu u rano proljeće odnosno u jesen, kada je zbog nestanka vegetacije cijela situacija puno preglednija. Na nekoliko mjesta vide se ploče s upozorenjem na minska polja, tako da nitko nije imao preveliku želju odvajati se od asfalta, iako se na internetu mogu naći svjedočanstava drugih posjetitelja koji su puno opuštenije prohodali cijelo područje. Ovom prilikom bih se zahvalio pojedincima koji su na Internet stavili kartu kompleksa, koju smo koristili za orijentaciju u podzemlju.

Pista je zapuštena i oštećena miniranjem. Samo dio se nalazi na teritoriju Hrvatske, pa na to treba paziti prilikom kretanja po njoj. Parkirali smo kod ulaza br. 2, i nakon kraćeg opremanja ušli u podzemlje. Vidi se da je vojska zbog sprečavanja ulaska u tunele automobilima, relativno nedavno nasipala zemljane barikade na ulaze. Iako sam se o objektu detaljno informirao preko interneta, svejedno me iznenadila veličina ulaza u tunel. 
Nakon nekoliko metara i privikavanja na tamu, uz napomenu da su sve površine prekrivene crnom čađom što doprinosi mračnom ugođaju, shvatili smo da je objekt pun magle te da od planiranog fotografiranja neće biti ništa.
Zato je većina fotografija u srednjem planu.

Glavne galerije su lako prohodne, jedino treba paziti na raskopane šahtove i kanale za instalacije. Velika šteta nastala je na betonskim vratima koja su se unatoč impresivnoj količini armature, razletjela prema van do neprepoznatljivosti. Za predočenje njihovog nekadašnjeg izgleda potrebno je upotrijebiti dosta mašte.

Eksploziv je uglavnom bio postavljan u pomoćne prostorije specijalne namjene, na kojima je time nastala najveća šteta: spremnici, generatori, ventilacija, komunikacije, mehanizmi vrata, crpke.
U njih se nismo pretjerano zavlačili zbog toga što su pune amorfne začađene mase, a betonska oplata je ispucala i prijeti urušavanjem. 
Cijelim putem nas je pratila magla, osim u najdubljem dijelu, takozvanoj Zvijezdi. Ovdje su između ostalog bili smješteni operativni centar, oprema za izviđanje, prislušni centar, doktor i kuhinja. Budući je to bila jedna od glavnih točki postavljanja eksploziva, danas je u katastrofalnom stanju i poluurušena. Međutim, zastrašujući izgled nije spriječio nekog ''poduzetnika'' da pomoću improviziranih ljestvi istraži gornju razinu u kojoj su bile klima-komore. Klima komore su nas inače pratile cijelim putem kroz objekt, bilo ih je desetak zbog potrebe održavanja stabilne temperature (18 Celzijevih), protoka i vlažnosti zraka. Sve su uništene do neprepoznatljivosti.

Također smo cijelim putem kroz galerije nailazili na male niše u bokovima tunela, koje su imale različite namjene. Neke su imale funkciju sanitarnog čvora, neke su bile učionice, radionice, spremišta alata, protupožarne opreme, servisnih listova, akumulatora za avione i slično.

Na putu prema Ulazu 4 naišli smo na zapaljeni kamionet, koji je najvjerojatnije pripadao sakupljačima željeza. Neki šaljivđija je na njega stavio knjižicu ''Bratstvo i jedinstvo'' koju je vjerojatno našao u jednoj od prostorija Zvijezde. Neposredno prije Ulaza 4 nalazi se veliko urušenje na glavnom kanalu. Pretpostavljam da je do toga došlo zbog nekvalitetno sanirane kaverne, jer se velika pukotina pojavila i u podu s bočne strane. Sa stropa na armaturi vise dijelovi težine do nekoliko tona, pa ne bih preporučio dulje zadržavanje na tom mjestu. Prošli smo sve galerije Objekta 505 i ostali začuđeni razmjerima pustošenja.

Eksplozivom je uništeno sve što je imalo bilo kakvu funkciju, raznesena su sva armirana vrata osim onih na ulazu br. 3, koja su ostala zatvorena. Na tom ulazu se može izaći kroz mali bočni hodnik. Završni udarac objektu su, uz zub vremena, zadali sakupljači sekundarnih sirovina koji su skinuli sav bakreni i veliki dio čeličnog materijala.
Bilo mi je žao što nismo uspjeli fotografirati prostor na zadovoljavajući način, ali to mi je dalo razlog da ponovno odemo tamo. Pretpostavljam da su uvjeti bolji kada je stabilno i hladnije vrijeme. Svim budućim posjetiteljima ovog objekta bih preporučio temeljitu pripremu, kratko vrijeme zadržavanja u objektu i kretanje isključivo po tvrdoj podlozi. Nakon završenog razgledavanja krenuli smo u smjeru Rakovice, posjetili Baračeve špilje i Rastoke.
(Damir Pavelić)
Fotografije: D. Pavelić, Z. Petrčić

FOTOGALERIJA: