Una, -205 m.

PDF
Ispis
E-mail
Autor Gigi Casati
Srijeda, 18 Studeni 2009 11:53
Index članka
Una, -205 m.
Tresak u dubini
Čarobna granica
Sve stranice

Hrvatska mi je postala redovito odredište u proteklih nekoliko godina. Rastuće prijateljstvo sa Tihijem i članovima „Dinarida” omogućava najbolju pripremu istraživanja u ovoj čudesnoj zemlji.

Ekspedicija “Zrmanjin zov” službeno je otvorena 21. srpnja uz speleo-ronioce i predstavnike lokalnih vlasti kratkim Tihijevim govorom, notama hrvatske himne i malom zabavom u kojoj su svi uživali. Naša prva “meta” bio je izvor – nama nov – ali istražen prije nekoliko godina od strane Francuza, do dubine od -50 metara.
U rano jutro, 22. srpnja, napustili smo bazni kamp u Obrovcu prema Donjoj Suvaji, otprilike jedan sat vožnje. Na putovanju smo prolazili kroz neke zbilja fascinantne krajolike, kakvih je Hrvatska puna. Putem, na jednom od mnogih oštrih zavoja zastali smo kako bi pružili pomoć motociklistu koji te netom pao i najvjerojatnije slomio rame. Nakon pružene pomoći vratili smo se u aute i nastavili prema odredištu. Čim smo došli, postavili smo kamp na zemljištu lokalnog uzgajatelja pastrva, Marka.

Počeli smo vaditi opremu i pripremati je za prvo prospekcijsko ronjenje, a onda smo potražili mjesto gdje ćemo ostaviti vozila. Opremu u speleološkim transportnim vrećama, na ramenima je nosilo deset ljudi dugih petnaest minuta prema izvoru Une, čije se litice prvo penju oštro, a zatim strmo spuštaju prema jezeru. Dok smo hodali, uhvatio sam obris malog jezera između tanašnih stabala; tamno plava boja vode činila je jak kontrast sa živopisnom zelenom bojom drveća i osjetio sam kako u meni raste adrenalin.
Jedva čekam da počnem istraživati taj izvor!

Uokolo malenog jezera, kameni zidovi uzdižu se okomito više od 100 metara prema čistom plavom nebu. Jezero je oko 50-ak metara široko i 20-ak metara dugo, temperatura vode bila je 9 stupnjeva, a na prvi pogled vidljivost nije izgledala tako loše. Kada smo završili s postavljanjem regulatora na siguronosne boce i njihovim smještanjem u vodu za eventualne hitne situacije (poput tehničkih problema sa našim rebreatherima), došla je na red i „operacija” navlačenja suhog odijela, a došao je napokon i ostatak opreme.

Uz mene u vodu je ušao i Alan sa kamerom, da snimi nekoliko kadrova opremanja izvora, a također je uronio i Alen, da mi pomogne sa postavljanjem boca na putu. Prvo sam se pobrinuo za postavljanje siguronosnog užeta i boca za duboki uron; Alen me pratio i postavio set 10-litarskih boca sa kisikom na -6 metara, 15 litarsku 50/20 nitrox bocu na -21m, 15 litarsku 36/36 nitrox bocu na -36 metara dubine. Alan je ronio oko mene sa svojom kamerom snimajući postavljanje užeta i pripremanje čvorova za osiguranje boca.
Postavio sam zadnju 15 litarsku bocu s omjerom 25/60 na -50 metara i nastavio odatle prema neistraženim dijelovima; Izvor se razvija vrlo okomito, mnogobrojno srušeno drveće stvara fascinirajuće i misteriozne oblike i sjene, zidovi su nevjerojatno erodirani... sve to uvjerava me da je ovaj izvor prije dugo vremena bio ponor.

Dosegnuo sam -70 metara i ostavio 20 litarsku 20/70 bocu. Alan je tu stao i pustio me da se spuštam u ponor. Nisam mogao vidjeti cijeli tunel, kao ni njegovu veličinu pa sam nastavio pratiti jedan od njegovih zidova. Vidljivost je otprilike 6 metara, smanjena i relativno tamnom bojom zidova i uskoro sam se našao na -90 metara, gdje sam ostavio zadnju 20 litarsku 15/75 RELE bocu, a na meni ostavio jednu dodatnu 20 litarsku bocu i jednu 7 litarsku za rebreather. Međutim, još nisam zadovoljan, i puštam se da potonem do -103 metra, na udaljenost od 140 metara od ulaza, a tamo sam napokon donio odluku da prekinem istraživanje, ostavivši zavezan reel.

Nakon 20 minuta, kada sam krenuo prema gore, pogledao sam uokolo i pokušao shvatiti kolika je velika ta rupa u stijeni; manje ili više trebala bi biti oko 20-30 X 5-10 metara. Došao sam na površinu u manje od jednog sata, oduševljen ovim iskustvom i samo sa jednom mišlju u glavi: pripremiti opremu za sutra!

Navečer sam dobio informaciu kako će mi se Jean Jacques Bolanz, suradnik u toliko mnogo istraživanja, pridružiti 23. srpnja ujutro, dok će Alessandro doći popodne. Te noći smo Alen i ja ostali dok su se ostali speleolozi odvezli u Obrovac na daljnja istraživanja.Slijedeće jutro, nakon što je došao Jean Jacques, odlazimo na izvor i želim odmah nastaviti sa istraživanjem. Početak urona su odgodili problemi. Prvi je bio senzor, te sam posudio drugi od Jean Jacquesa. Onda sam uočio da HID svjetla ne rade, jer su se dan ranije neprimjetno napunila vodom, a tada – dulcis in fundo – zaboravio sam povezati kondom i P-valve mog suhog odijela. Zbog svega toga morao sam smanjiti svoje ambicije i zaroniti da osiguram safety boce sa 7mm užetom na -90 metara. Nisam baš oduševljen idejom da ih ostavim tamo privezane na tanašno 2 milimetarsko uže.

24. srpnja uzeo sam dan odmora i gledao kako se Jean Jacques sprema početi sa topografijom kada mi je iznenada sinula ideja; predložit ću Jeanu da odabere između topografskog mjerenja i nastavljanja istraživanja. I šezdesetsedmogodišnji Jean Jacques, odgovorio mi je sa entuzijazmom tinejdžera u sekundi da je definitivno za istraživanje.
Tako sam mu pomogao u opremanju i zajedno sa Alenom i Alessandrom odnijeli smo svu opremu na jezero. Uz njegovu uobičajenu smirenost Jean Jacques se spremio, ušao u vodu i nakon nekoliko minuta nestao ispod površine. Alen, u svom mokrom odijelu pomagao mu je tijekom dekompresije, dok je Alessandro uronio u izvor da se upozna s njim. Jean Jacques je izronio nakon 160 minuta i sa najsretnijim pogledom u očima, rekao kako je dosegnuo dubinu od -123 metra, spustio se na samo dno izvora kada su mu svjetla na kacigi otišla.
Ubrzo smo zapazili da mu je u spremnik ušla voda. Za večerom Jean mi je opisao uron u detalje, a slušajući ga počeo sam zamišljati kako kanal na toj točki mijenja smjer i vjerojatno kreće prema površini.

25. srpnja ponovo je moj red da nastavim istraživanje i, nakon obilnog doručka odlazimo na vrelo Une gdje je sva oprema već bila spremna za ronjenje. Iz nekog, ne baš posebnog razloga nisam se mogao koncentrirati i fokusirati kao obično, no kada sam ušao u vodu, dovršavajući pripremu u sekundi sam dostigao najveću moguću razinu koncentracije Ispod rebreathera i njegove 7 litarske 5/85 boce, ponio sam i dvije 20 litarske safety boce, sa dva različita omjera mješavine, jedan 12/80 a drugi sa 8/85.
Čim sam uronio, brzo sam, u tri minute došao do -70 metara, a nakon 5 minuta i do -123 metra. Reel je bio tamo i čekao me na stijeni, na početku proširenja koje se nastavljalo prema dolje. Na sekundu sam pomislio o čemu smo pričali sinoć i nasmijao se.



Ažurirano ( Petak, 20 Studeni 2009 20:06 )

Skup speleologa Hrvatske 2012.