Naslovnica // Ekspedicije // 8. MSRE "Rokina bezdana 2009" // MSRE "Rokina bezdana 2009"

MSRE "Rokina bezdana 2009"

PDF
Ispis
E-mail
Autor Admin
Četvrtak, 18 Lipanj 2009 14:23

rokina bezdanaMeđunarodna speleoronilačka ekspedicija "ROKINA BEZDANA" planirana je od 11. do 25. srpnja ove godine na području Male Kapele, u poznatoj Rokinoj bezdani, te širem području Brinja i Jezerana, a u drugom dijelu na području donjeg toka rijeke Zrmanje. U provedbi će učestvovati 50 speleologa, speleoronioca i istraživača iz slijedećih zemalja; Hrvatske, Mađarske te Bosne i Hercegovine.

  • Vođa ekspedicije: Tihomir Kovačević - Tihi, dipl. ing.
  • Vođa istraživanja: Alan Kovačević
  • Zamjenik vođe ekspedicije: Tamas Tarnay (SZKBE)

O Rokinoj bezdani nešto više iz teksta našeg predsjednika...

Tihomir Kovačević: ROKINA BEZDANA - MOJA OPSESIJA

Rokina bezdana, Rokača, Rokinka već kako je ko zove, do sada je najveća poznata podzemna rijeka u nas. Smještena nedaleko Jezerana između dviju Kapela od davnina je pobuđivala interosovanje ljudi. Vertikalna jama (jama klopka) znatnih ulaznih gabarita - 23 x 12 metara i potmukla tutnjavina vode s njenog dna, te legenda o babi Rokači koja je u nju upala i svoj život skončala (od tuda joj najvjerojatnije i ime). {mosimage} Međutim, po prvi puta se bilježi da je netko u nju silazio u kolovozu 1960. godine i to za vrijeme speleološkog rekognosciranja Male Kapele od strane speleologa Speleološkog društva Hrvatske pod vodstvom D. Pavličića. Tada se sišlo do nekih 40 metara i zbog nedostatka opreme dno nije dosegnuto i nije riješena zagonetka zaglušujuće buke vode koja se čula iz dubine jame. Godinu dana kasnije, točnije 3. srpnja 1961. pod vodstvom speleologa Hrvoja Malinara iz PDS SO Velebit, četvorica speleologa se spušta na dno 102 metra duboke Rokine bezdane i dolaze na obalu do tada, a i danas poznate najveće podzemne rijeke u Hrvatskoj. Na njenoj obali se i zadržavaju, te zbog nedostatka opreme za istraživanje takve vrste objekta vraćaju se van. Poslije toga bilo je još jedno istraživanje u jesen 1971. godine kada se dolazi do istog rezultata, zbog velikih kiša i velike vode, ali se dolazi do saznanja da se podzemna rijeka može dignuti i do tridesetak metara. 1975. godine speleolozi Velebita prolaze gornje brzake i topografski snimaju objekt u dužini oko 300 metara. Značajno za tu akciju je da su vidjeli oko dvadesetak primjeraka čovječje ribice (Proteus anguinus, Laur.) endema Dinarskog krša.

Od tada je bilo još trdesetak istraživačkih akcija od strane speleologa različitih speleoloških udruga, ali najduže su na objektu radili speleolozi i speleoronici Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena iz Zagreba, a danas nasljednici njegovog rada Dinaridi - Društvo za istraživanja i snimanja krških fenomena iz Zagreba sa svojom podružnicom '' Baraćevac - Nova Kršlja'' iz Rakovice. Prije par godina speleolozi SO PD ''Željezničar'' za potrebe Hrvatskog Geološkog instituta izvršili su ''bojanje'' ponora koji se nalazi na površini nedaleko Jezerana i ulazi u podzemlje. Nakon nekog vremena obojena voda zamjećena je u podzemnoj rijeci Rokine bezdane, da bi za nekoliko dana cijela Slunjčica ''pozelenila'' od nje. Tom akcijom je dokazan i trasiran podzemni vodeni tok od Rokine do izvora Slunjčice. Inače, nije zgorega znati da se izvor Slunjčice koristi za vodo-opskrbu grada Slunja i njegove bliže okoline. Boja kojom se bojalo nije opasna za živi svijet, tako niti za čovjeka. Međutim, potrebno je obratiti pažnju na površinsko zagađivanje Stajničkog polja, kao i na same Jezerane i rješavanje otpadnih voda - mislim da nije potrebno napominjati što znači pitka voda i njene akumulacije u podzemlju, ne samo za čovjeka već za opstanak cjelokupnog čovječanstva. Dosadašnjim istraživanjima i analizama pokazalo se da je voda s fizikalnog i kemiskog stajališta zadovoljavajuća.

Prvo ronjenje u Rokinoj bezdani u ulznom sifonu izvršeno je tijekom rujna 1981. godine nažalost, danas od našeg pokojnog kolege Miroslava Grčevića. Uzvodni sifon je preronjen po prvi puta od našeg učitelja ronjenja Ljubiše Kalinića, te Željka Škaleca i Ratka Delorko. Ja sam tijekom zadnjih dvadesetak godina u Rokinoj bezdani (uzvodno) ronio četiri puta. Zadnje ronjenje je bilo tijekom istraživanja i snimanja filma o čovječoj ribici tijekom lipnja ove godine. Najteži dio dviju ovogodišnjih akcija bio je transport teške ronilačke opreme do dna, te vodenim kanalima do mjesta ronjenja, kao i osjetljive, a isto tako teška snimateljska oprema (tri Tv kamere i podvodni boks s digitalnom kamerom, rasvijeta…). Na akcijama je učestvovalo preko trideset ljudi. Poseban lavovski dio posla obavila je ekipa na površini koja je spuštala i vukla cjelu opremu iz Rokine bezdane, zatim snimatelji Alan, Davor, Tomislav i Goran, kao i speleoronioci Tihač, Robi, Alan, Darko, Ivan i ja.
Snimili smo i ''kapitalne'' primjerke proteusa - preko 30 centimetara (u Postoinskoj jami zabilježeni su ''samo'' od 18 do 22 centimetra). Vidi se da se radi najvjerojatnije o drugom varijetetu. To je i realno, jer svaki speleološki objekt je zasebna ekološka sredina, tako da se u tim prostorima može razvijati i život pod tim zasebnim specifičnim uvjetima. Zato ne čudi da istu vrstu na područja krša pronalazimo u različitim varijetetima. Osim snimanja polučili smo i uspjeh u istraživanju donjeg dijela Rokine bezdane. Naime, pronašlo se dvadesetak metara novog kanala (nismo topografski snimali), iza jednog od izlaznih sifona, te su nanovo ''spitane'' prečnice preko dva slapa. Stara je bila dotrajala, tako da se dogodilo da se jedan stari zaostali karabiner doslovce raspucao u sto komada i to iznad najopasnijeg djela ''mlina'', gdje voda spiralno pada u ponor od nekoliko metara.
Na sreću velikom prisebnošću speleologa nije došlo do neželjene nesreće. U donjem dijelu Alan je također zamjetio veću nakupinu slatkovodne spužvice, za koju s pravom pretpostavljamo da će biti još jedan novi endem našeg krša. Naravno, to će stručnjaci potvrditi. Zamjećen je i veći broj čovječih ribica, ne veći od desetak centimetara, za razliku od onih uzvodno u jezeru iza ulaznog sifona, koje su gotovo gigantske veličine. Zanimljivo i novi upitnik za znanstvenike – zašto je to tako!?!
U narednim istraživanjima i snimanjima koristit će se ''suhi kanal'' - desetak metara iznad vodenog toka, kao baza za odmor i spavanje (kao u nekim prošlim akcijama), kako bi istraživanje teklo kontinuirano, a speleolozi bili odmorniji za nastavak istraživanja. 

Na kraju mogu zaključiti tri segmenta:
Prvi – Avantura- svaki ulazak je specifičan od svih prethodnih. Neznaš što te čeka… visoka voda, brza i neprolazna bujica, mala voda, nagli nadilazak vode, ronjenje, mutna ili bistra voda;
Drugi - Znanost - istraživanje novih prostora i novog još nepoznatog života.
I treći – Sport - spuštanje i penjanje po užetu sto metarske vertikale penjačkim tehnikama, prečanje preko slapova, ronjenje s najsuvremenijom ronilačkom opremom u ekstremnim uvijetima…
Za mene Rokina bezdana spada u moja najzanimljivija speleološka iskustva. Objekt kojI sam istraživao i istražujem. Onako smještena između dviju Kapela, s vertikalnim ulazom od stotinjak metara, jakim vodenim tokom, slapovima, jezerima, suhim kanalima, čovječom ribicom – moja je opsesija.

~|~


Pogledajte dio dokumentarca DDISKF o Rokinoj bezdani u kojem je po prvi puta filmskom kamerom zabilježen veći broj čovječjih ribica i otkriće endemske slatkovodne spužve u tisućama kolonija - osma takva lokacija u Hrvatskoj i ujedno na svijetu...


 


AddThis
Ažurirano ( Srijeda, 08 Srpanj 2009 21:39 )

Skup speleologa Hrvatske 2012.