Gordan Polić - Gogo
speleoronioc, službeni fotograf MSRE "Panjkov ponor 2010."

Ponovo pred Panjkovim ponorom. Već znam što me čeka.
Nakon opremanja, krenuli smo. Bili smo začuđeni da na ulazu nema ništa od opreme, jer je transportna ekipa bila malobrojna. No iza nekoliko provlačenja naišli smo na dio opreme u transportnim vrećama. Odmah sam zaključio da će ovaj put biti puno teže. I onda po onom starom, stalno voda, pa zapneš za kamen i tako u nedogled. Evo i polusifon je tu, prođem ga a poslije toga eto Blatnjavog kanala i novih muka. Ubrzo smo stigli i transportnu ekipu. S obzirom kako su bili natovareni nije ni čudo. Na Plaži smo. Tako zovemo mjesto gdje se opremamo prije urona.

Malo duži odmor i opremanje za preron sifona. Zbog količine opreme pojedinci će morati roniti više puta, a to su Alan i ovaj put Frf. Do sad je bilo teško, a tek nas čeka ono najgore do mjesta za bivak. Spusti se po štriku do vode pa opet po štriku gore. Oprema ide od ruke do ruke već ne znam po koji put. Čuje se šum vode, blizu smo Maliganove dvorane. Ukazuje se velika dvorana, a na dnu jezero u koje iz pukotine dotiče voda koja stvara buku. Naravno, oni koji su prvi put tu, a naročito Tihi ne mogu odoljeti i odmah kreću s lampama pogledati Maliganovu dvoranu sa jezerom o kojoj smo toliko pričali. Blizu smo bivaka ali kretnje su sve sporije i od umora, ali i zbog provlačenja koje postaje sve napornije. I najzad, doma smo u Grande dvorani, mjesto za bivak. Toliko sam bio umoran da sam jedva napravio ležaj za spavanje. Luftić sam puhao na pet puta, mislim da mi je to bilo najteže. Pojeli smo malo čokolade i zaspali. Nisam dugo spavao, a od silnog okretanja mi se i luftić ispuhao.

Dignem se, Luka kuha juhu. Od svega što sam pojeo mislim da mi je to bilo najslađe jer nas je ugrijalo i okrijepilo. Krećemo u razgledavanje i iznad Bilovog oka se ukazao otvor koji je odavao perspektivu. Treba ispenjati jedan kosi uspon, ali zbog blatnjavih stijena je dosta zahtjevan. Ništa bez osiguranja. U mislima mi je, ako se ovdje nekom nešto dogodi, kakva bi to ekipa trebala biti da nekog izvuče odavde. A mi smo se tako namučili da smo do ovdje došli. Nakon dogovora u logoru uzimamo opremu i idemo prema kanalu. Krećemo na uspon, a bušilica nikako da proradi. Najzad se i ona udobrovoljila.

Izbušili smo nekoliko rupa i u kanalu smo, zadovoljstvo, kanal ide dalje i mi krećemo polako. Prvi dio je najzahtjevniji pa je oprez stalno prisutan. Idemo dalje i evo prepreke, voda. Nazad u logor i oblači opet ona mokra hladna ronilačka odjela. Znam kako je to, sjetio sam se Bajkovitog kanala u ovom istom sustavu. No ovoga puta bilo je lakše jer smo se već dobro razgibali. Uzimam opremu za crtanje i naravno svoj fotić. Alan i Luka crtaju, a Darko, Frf i ja fotkamo. Napokon ugodnog posla za mene, prizori sve ljepši od ljepšeg da sam potpuno zaboravio gdje sam i što nas sve čeka do izlaza. Opisivati svu tu ljepotu mislim da je nemoguće, tako nešto ja u svom speleološkom životu nisam vidio, no tu je fotić koji će učiniti da se i drugi uvjere u to. I tako slijede jezera za jezerom (Tihijeve Plitvice), pa saljev, sige raznih oblika, traže se nazivi za sve to kao i obično ali ubrzo i njih nedostaje.

Zadovoljstvu nema kraja, a i vrijeme kaže da se moramo vratiti u logor. U logoru smo nešto malo pojeli i opet na spavanje. Napuhao sam opet luftić, ali ovoga puta sam trakom zalijepio čep da se opet ne ispuše. Ovoga puta sam bolje spavao, tako da sam za povratak bio odmorniji. Malo hrane, čaj s malo meda i gumenim bombonima, pakiranje i pokret ka izlazu. Tihi je polako naprijed, a mi s transportom opreme polako za njim. Dobro je prošao ovaj najteži dio s obzirom da još imamo dosta snage. Kod sifona smo. Opet najteži dio pada na Alana i Frfa. Robu koja je do tada bila suha morali smo potopiti jer ne bi išlo kroz sifon zbog velike količine zraka. Prvi sam prošao sifon i prihvaćao opremu koju su Frf i Alan po ne znam koji put provukli kroz sifon.

Opet na plaži puštamo veći dio opreme, uzimamo ono što možemo i polako nazad. Evo i transportne ekipe, ali sve što je ostalo ni oni neće moći sve odjednom izvući do izlaza. Dio nas kreće naprijed, a Tihi i ja pomalo za njima. Noge su sve teže, odmori sve češći, doslovno se vučemo zadnje metre. Provlačimo se, svjetlo se nazire, izlaz je tu, vani smo. Na kraju mogu zahvaliti svima što sam bio dio ekipe koja mi je omogućila da sve to vidim i uživam zajedno s njima u svakom trenutku.

Darko Višek
speleoronioc

Puno sam slušao o Panjkovom ponoru od svojih prijatelja speleologa, gledao filmove i fotografije, ali ono što sam vidio i doživio unutra ne može se prepričati niti pokazati. Panjkov ponor je za mene daleko najzanimljivija, najteža i najljepša akcija u mom kratkom speleološkom stažu. Novi kanal koji smo istražili i fotografirali je nešto najljepše, najtajnovitije što sam vidio u životu. Vrištali smo od uzbuđenja iza svakog zavoja, svaki novi metar otkrivao nam je fantastičnu igru prirode, posebno zato što smo prvi ljudi koji su imali čast i sreću da dođu na to predivno mjesto.

Zanimljivo je kako vrijeme gubi smisao kad čovjek spava u špilji, na sat smo gledali samo radi ekspedicijskog dnevnika. Sretan sam što sam bio dio ove akcije, sretan sam što je sve prošlo u redu, i zahvalan mojim prijateljima jer unutra smo bili kao jedno, pomagali se međusobno u teškim trenucima kojih je bilo podosta svi smo bili razumni i koncentrirani. Kad smo izašli van nakon pedesetak sati mislio sam da će povratak pod dnevno svjetlo biti nešto posebno, međutim kad se sjetim Dijamantnog kanala, Tihijevih podzemnih Plitvica, shvaćam da svoja najljepša remek djela priroda radi u podzemlju.

Marjan Prpić - Luka
speleoronioc

Na ekspediciju sam došao pred njen drugi tjedan, točnije u petak. U narednim danima odradilo se spajanje Ponorca i Suvaje. Nakon naporne eko-akcije na Korani i dana odmora došao je red na Panjkov ponor. Nisam imao nekih posebnih emocija pri odlasku traktorom, valjda zbog dobre i smirujuće muzike u pripremi. :))
Ipak, na ulazu sam malo razmišljao o kilometrima špilje koji slijede i pitao se kako će proteći prenošenje opreme.

Kada smo nakon provlačenja došli u kanal, prvo što sam pomislio bilo je „Tko je dao tako ružno ime ovako lijepoj špilji?“, a onda smo se počeli uvaljivati u vodu, provlačiti kroz glonđe, duboko blato i sva moguća sr..nja, uključujući i polusifon koji se prelazi povlačeći postavljeno uže. Skužio sam da će to biti itekako gadan put i da joj ime baš pristaje.
Putem primjećujemo da curi voda iz kofera od kamere.. Otvaramo je i vidimo da je sva vlažna. Nema smisla da je dalje teglimo, ostavljamo tronožac i nju da je pokupi ekipa koja se danas vraća. Osušit će je, i ako je sve ok, sutra će je opet donijeti do sifona, a mi se vratiti po nju. Do plaže smo gotovo sustigli transportnu ekipu i nakon iskrcavanja gomile opreme na tom mjestu, počela je koncentracija za prelazak sifona.

U glavi sam si predstavljao tih dvadeset metara mutne vode. U međuvremenu je Damir (Pavelić) odveo Mađare do sifona, i vratio se sa viješću kako mu se čini da je safe-line pukao, jer je zaglavljen pod stijenu suprotno od prolaza. Zapravo je riječ o debljem užetu. Nije dobra vijest, jer će se morati ponovo tražiti prolaz, a dolazi mutna voda. Što od nas, što od transporta koji je lagano krenuo prema van. Prenašajući opremu sa plaže, što zbog plivanja, što zbog težine i zeznutog dijela kanala do sifona, dosta sam se zapuhao i trudim smiriti disanje za uron. Alan je prethodno postavio novo uže, uspio je pronaći prolaz, ali mu je na drugoj strani falilo par metara da bi ga zavezao za stijenu. Vraća se sa još jednim manjim komadom, povezuje dva užeta i preronjavanje može početi.

Alan i Frf su podnijeli najteži teret, a i najveći broj preronjavanja. Moj preron ali i svih ostalih je prošao bez problema. Iznenadila me ipak neka vidljivost (1-1,5m) jer sam očekivao totalnu mutež. Čini se da je jači protok vode ipak pridonio tome. Uskoro je sva gomila opreme i transportnih vreća bila na drugoj strani sifona. Kad je i zadnji član ekipe preronio (Tihi), slijedio je put prema bivaku. Kasnije smo ga nazvali „Rock`n roll put“, a to je stvarno i bio.
Ovo je zbilja jedan od najtežih prolaza kroz špilju koji sam imao prilike doživjeti, pogotovo zbog pet „bunara“ te količine opreme koju smo (pro)vukli.
Odmah je bilo jasno da će tu biti dosta teško prenijeti i ostatak ronilačke opreme (dvobocnik, utege) predviđen za ronjenje u Bilovom oku ili Maliganovom jezeru. Kako god – nakon skoro pet sati krvavih napora iza sifona dovukli smo se na mjesto bivaka i neugodno sam se iznenadio kad sam vidio da mi je vreća za spavanje totalno mokra. Magic bag je negdje putem propustio. Srećom pa mi je roba u drugom magic bagu bila suha, inače bih imao grdnih problema. Uskoro i Frf primjećuje da je i njegova vreća za spavanje natopljena. Iz prve pomoći otvaramo astro-folije i na taj način se nadamo sačuvati toplinu.

Veliku ceradu smo prostrli na tlo od stvrdnutog blata, a zatim počeli napuhavati luftiće kao izolator od hladnoće. Svi smo poprilično umorni, grabimo nešto hrane, čokoladica i energetskih pločica. Dvorana gdje smo spavali je dosta ugodna „na oko“ i na kraju i nije bilo problema sa ćorenjem. Strop je išaran bijelim tragovima, kacige sa upaljenim karabitkama ostavljamo da svijetle okolo bivaka, pa sve djeluje nekako kao da je nebo iznad nas. Zaspali smo oko 3 sata ujutro, skoro deset sati nakon što smo krenuli u špilju. Probudio sam se u neko doba, nemam pojma koje, ali prema osjećaju – naspavan. Dižem se iz vreće, a zamnom uskoro i Tihi. Ostatak ekipe spava. Gledamo na sat, pola osam je ujutro. Karabitke su se većinom ugasile, neke još tinjaju, pa se nas dva hvatamo posla čisteći svoje. Nakon toga, kako ekipa i dalje „ne trza“, zaključujemo da bi bilo dobro uhvatiti još koji trenutak odmora i vraćamo se na luftiće. On u svoju suhu vreću, a ja u svoju astro-foliju preko koje sam prebacio mokru vreću. Sad mogu potvrditi da astro-folija zbilja obavlja svoju funkciju. :)

Negdje oko 9-9:30 dižemo se polagano. Frf i ja prvi. Frf reže špek i sir, vadimo bruskete jer nam je (naravno) i ono kruha što smo ponijeli - popilo sifonske vode. „Mažemo“ i po čokoladicama. Četvrtak je. Dan istraživanja.

Frf i ja, kuhajući juhu, naglas razmišljamo kako će biti skoro nemoguća misija otići po dvobocnik što zbog vremena, a što zbog broja potrebnih ljudi – barem tri po procjenama. Tijekom doručka Alan, Gogo, Darko odlaze prema Bilovom oku, tako reći u „pidžamama“ – pododijelima od flisa. Put do tamo je na kosini, blatnoj i sklizavoj pa Darko lopaticom „urezuje“ stepenice ili ravne stope. U dnu blatne kosine „noževi“ – stijene koje je voda izoštrila toliko da svako otklizavanje ne bi bilo poželjno. U Bilovom oku nema previše vode, a 10-15 metara iznad njega se vidi ulaz u ogroman kanal.
U zadnjem istraživanju ovdje, kada je naša ekipa napravila novih 1200 metara, taj dio je bio pod vodom i Gogo se iz vode probao popeti u kanal. Odvalio je kamen i sa njim se sjurio natrag u vodu. Odustalo se od penjanja, a sada će se morati prečati. Vratili su se nazad u bivak i za koji tren smo počeli oblačiti kombinezone, bez ronilačkih odijela, zbog lakšeg penjanja, a i novi kanal je dosta iznad nekadašnje razine vode, odnosno iznad cijelog Panjkovog. Postavljen je štrik, a Gogo se, uz Alanovo osiguranje počeo lagano penjati. Prečnica se postavlja na jedinoj kosini gdje ju je bilo moguće postaviti- iznad samog Bilovog oka. Hvatišta je malo ili ih nema, a cijela stijena blatna, klizava i oštra. Bušilica koju smo prenijeli također je popila vode, (primjećujemo tek kada smo je odmotali iz 5m rastezljive folije ) ali je na koncu ipak proradila. Nakon sat vremena prečnica je postavljena te se jedan po jedan penjemo na vrh.

U novi kanal smo zajurili bez ronilačkih odijela, a prvo što smo vidjeli je „potok“ vode, a nedaleko od njega prekrasno jezero sa sigama na dnu. Do njega smo (neki od nas :)) od uzbuđenja prošli bez podfrkavanja nogavica – (u mom slučaju trenerka i penjačke hlače ispod kombinezona). ali je vrijedilo. Sjedili smo na rubu jezera i divili se, a obećavalo je nove metre dok je Alan provjeravao dužinu kliktajima. Onako „odokativno“ procijenjujemo na 500 metara.

Vraćamo se brzo u bivak po ronilačku opremu, opremu za fotografiranje i crtanje. Tihiju smo prvo rekli da nema ništa dalje, ali naravno da nije povjerovao jer je čuo urlike. Pričamo mu što smo vidjeli, našopali ga medom i grožđicama budući da on ostaje u bivaku, obulačimo hladna ronilačka odijela i vraćamo se u novi kanal.
Ono što sada mogu reći – nikada još nisam vidio tako nešto.
Možda mi je malo žao što nisam toliko opušteno uživao jer smo morali raditi posao, ali je bilo prelijepo. Kroz jezero sa potpoljenim sigama krenuo sam prvi jer je Alan mjerio na mene. Bilo mi je žao mutiti tu vodu i trudio sam se da ostane što manje traga ili štete. Iznenadila nas je dubina jer nam se činilo da je oko pola metra, a ona mi je u startu bila do prsa, a na pola sam već morao plivati. Putem dalje smo zapažali toliko detalja da je to nevjerojatno. Oduševio me sigasti „brod“ na koji smo naišli. Nema riječi za opisati, fotografija će reći sve što može. S druge strane taj brod nalikuje na maleni dvorac na zelenoj vodi, sa svojim zidinama i kulama... nešto fenomenalno.
Naišao sam putem na otpalu i polomljenu „špagetu“ te sam jednostavno (znam, znam, to se ne radi) morao uzeti komadić za uspomenu na sve ovo što doživljavamo iz doslovce - metra u metar. Uskoro smo došli i u labirint, u njemu vidjeli pizolite, putem dalje nailazimo na ogromne sigaste zavjese, za neke smo se pridržavali prelazeći duboke rupe... Neke su me podsjećale na ogromne orgulje... Dijamantni kanal – tako nešto sam vidio samo u Disneyevim knjigama. Milijuni svjetlucavih točkica kuda god pogledaš... Toliko čuda na jednom putu!

Nakon nekog vremena shvaćamo da ćemo ostati bez rasvjete. Darko odlazi natrag po karabit. Kako Alan i ja crtamo, Gogo snima sa Frfom i da se ne gubi vrijeme, dovoljan je jedan za odlazak u bivak. Nije mu lako niti ugodno ići sam, vidi mu se na licu, ali ipak odlazi i vraća se za nekih pola sata. Punimo spremnike i nastavljamo sa istraživanjem. U bočne kanale nismo ni ulazili, samo ih zabilježili, a što smo išli dalje, bili smo sve iznenađeniji dužinom ali i sve umorniji.
Skoro pa da smo bili i sretni kad smo došli u završnu dvoranu. Onaj put kojime smo hodali odjednom je završio ponorom. Kao da ga je netko presjekao. Dvorana ispred nas toliko je velika da je gutala svjetlo bliceva. Četrdeset metara širine i nekakvih 15-20 u dužinu, dubina 10-15 metara, možda i više... Po sredini se pruža blatni prijevoj koji se strmo spušta lijevo i desno. Odlazimo na njega, Frf i Darko se spuštaju u dubinu svaki na jednu stranu i galame kako ima još kanala. Na Frfovoj strani dva, kod Darka jedan, prohodni su, ali viču i da su dosta zaj...
Gogo fotografira koliko može, a Alan radi završna mjerenja na dvojicu „izviđača“. Ova dvorana je dosta blatna, što znači i aktivna, a mi omamljeni od prije viđenih prizora, ali i od nagomilanog umora, danas više i nemamo neku volju za nastavkom i provlačenjem kroz nove kanale. Pada odluka da se vratimo natrag. Brzinski računamo metre iz zadnjih tablica, zaključujemo da ima barem kilometar novoga. Ako ne i više.

Da smo tada znali koliko smo blizu Crnog vrela, vjerojatno bi se zavukli i u koji od tih kanala. Ali, nema veze, znamo što nam je činiti dalje. Vratismo se u bivak, sretni, presretni. Tihome smo brbljali sve detalje, pokazivali fotke... Razveselili smo ga time što smo početni dio kanala njemu u čast nazvali „Tihijeve podzemne Plitvice“.
Zaslužio je, a i s druge strane, sa 62 godine preroniti sifon i napraviti ovako težak višekilometarski put, to može samo netko tko voli speleologiju i kojemu je ona život.

Priča je potrajala, malo smo jeli, a onda počeli razrađivati plan za izlazak. Tablice smo prepisali u dnevnik, isti dobro izolirali ljepljivom trakom da ne promoči, i sve opet brižno zapakirali u nepromočivu kutiju. Dogovor je pao - buđenje u toliko, pakiranje i kretanje najkasnije u toliko... Napravili smo još nekoliko zajedničkih fotki, jedna „pobjednička“ će nam biti posebno draga. Još je Gogo prije toga zajurio u kanal gdje su dečki u prijašnjem istraživanju ostavili luftiće, te se uskoro vraća sa dva komada ispod ruke. Jedan odmah uzima Tihi kojemu se luftić probušio još prve noći.

Došlo je jutro, Tihi i ja se po običaju budimo prije „zvona“. Slijedi doručak, te čaj sa gumenim bombonima pa čaj sa čokoladom koje je pripremio Frf. Izvanredna kombinacija, svakako preporučujem probati. Ceradu i luftiće, kao i konzerve koje su ostale smještamo u suhi dio špilje za neke buduće istraživače, to ćemo kasnije označiti na nacrtu.
Onda ostalo pakiranje i u predviđenom vremenu (nešto prije 11 sati) krećemo prema izlazu. Ronilačka odijela su hladna, barem dok se ne obuku i ne počne malo kretati, a većini su ostavila rane na koljenima, laktovima.. Ali trpi se i gura prema sifonu. Do sifona smo došli u pola manje vremena nego što nam je trebalo prvi dan odande. Svejedno nije ništa bilo lakše kroz sve te bunare. Kako je bilo lijepo čuti zvuk slapa na sifonu – znači da smo sve bliže izlazu.
A na sifonu standardna priča.
Samo što smo sada morali vaditi sve stvari i topiti ih u vodu da postanu „negativne“. Na pojedine transportne vreće vezali smo i preko 20 kg olova. Onda su ta olova Alan i Frf stavljali oko vrata i vraćali natrag za novu turu ili za slijedećeg ronioca. Opet su odradili desetak i više tura. U nekima su ronili vukući se rukama po plafonu, a transportne vreće potiskivali nogama prema dolje. Alan je poslije prepričavao kako je vidio da je na stropu sifona odvojena jedna ploča debljine 5-6 centimetara i nekih par metara kvadratnih, srećom se držala kod svih tih prelazaka.

Konačno smo svi preronili, cijedimo robu i vreće za spavanje kako bi bile lakše, a zatim prenosimo opremu do mjesta gdje je voda dublja, tamo teže stvari preuzimaju oni sa ronilačkim jacketima, one transportne koje još plutaju guramo po površini i plivamo tih 30-ak metara do plaže. Slijedi kratki odmor, gledamo na sat, zaključujemo da smo u povratku i dalje znatno brži nego kada smo išli tamo. Zadovoljni time, tovarimo si svatko po jednu transportnu vreću i teže stvari poput pojasa sa utezima, ostalo prepuštamo timu koji dolazi na izvlačenje i krećemo na dugi put prema izlazu. Povratak protiče prema očekivanju.

Koncentracija nije smjela popustiti, iako se umor itekako osjetio. Svu akciju i cijelim putem krasila nas je iznimna atmosfera, totalni timski duh koji se zadržao do kraja, kako nas tako i ekipe za podršku, i drago mi je da sam dio te družine ili kako se mi sve češće nazivamo – obitelji.
Nedaleko od plaže srećemo transportnu ekipu koja dolazi po opremu. Nastaje galama, vriska, grljenje, tapšanje.. svi pričaju u isto vrijeme. Dijeli se voda, neki dopunjavaju karabit iz spremnika dečkiju iz transporta, a onda svatko svojim putem – oni na plažu po ostatak opreme (trebat će im još jedan dan da sve prenesu), a mi prema željno očekivanom izlazu.

Kilometar prije kraja, kad je već rasvjeta rikavala, napor, psihička i fizička izmučenost i želja da se napokon dođe do kraja počela je utjecati na sve pa se dešavalo nekoliko gadnih situacija. Trebalo je naći snage u sebi i ostati skuliran i koncentriran do kraja da se ne bi dogodila kakva nesreća. Svatko je imao poneki težak trenutak, od udaranja u glonđe, padova, propadanja u duboku vodu zbog težine vreće ili olova...

U „Najdužem podzemnom jezeru“ – kako ga je nazvao Maligan, hodamo uz stijenu jer je sredina duboka, Frf i Darko su se gotovo u istom trenu pokliznuli i olova su ih povukla dolje pod vodu. Darko je hvatajući se za oštre stijene uspio otkopčati pojas, Frf se bori i kliže istovremeno. Skidam odmah moju transportnu sa leđa koja je -iako teška- još uvijek plovna pa im je bacam. Oba svoje pojase sa olovima vežu oko nje (Darko je uspio nogom dohvatiti odbačeni pojas) pa nastavljamo plivajući.

Odvratni „Blatni kanal“ je toliko razgažen od brojnih prolazaka da nam noge propadaju do iznad koljena. Jedva ih čupamo van. Prenaporno je za prolaz na takav način pa se odlučujemo za jedini mogući – liježemo u blato i vučemo se rukama na površini, poluplivajući. Konačno iz njega izlazimo u normalni kanal i čišću vodu.
Moj trenutak slave je bio kada sam pred izlazom uspio zapeti za jednu granu na ravnom šljunčanom dnu- skoro pa suhom. Slabo svjetlo i crna grana koju je voda ostavila paralelno sa tokom i ja sam poletio ravno na nos, no prije toga ipak uspio okrenuti kofer s spravama, podacima i dnevnikom da padne na način da se slučajno ne otvori (čuvali smo ga kao oko u glavi).
Kofer se nije otvorio - zadatak izvršen.
A što se tiče mene, dočekao sam se na ruke kao da ću raditi sklekove, ljosnuo doslovce ispružen, a da nisam okrenuo glavu u stranu imao bih razbijen nos i još štogod. Ovako sam samo pljucnuo malo vode „duboke“ jedva 3 cm. Refleksi su ostali do kraja, ali defintivno je da u ovakav objekt i na tu dužinu stvarno ne bi trebao ići nitko s malom ili srednjom kondicijom, barem ne do mjesta gdje smo mi došli.

Nakon kraće stanke i prebrojavanja košćica, Frf i ja krećemo dalje. Uskoro se osjetilo jako strujanje zraka, došlo je i zadnjh sto metara provlačenja prije izlaza. Koljena bole u sagibanju, imamo dojam da me to žulja ronilačko odijelo te da sam dobio rane na koljenima, opcija hoda četveronoške i nije najbolja, radije se provlačim s dupetom prema dolje.
Konačno, vidimo svijetlo dana!

Frf i ja smo doklipsali iza Alana i Darka, Tihi i Gogo nešto kasnije. Izuzetno, izuzetno naporan put došao je kraju.
Deset pređenih podzemnih kilometara završili su izlaskom na sunce i prohladni šumarak ispred Panjkovog ponora. Osjećaj skidanja odijela i kombinezona na suncu, olakšanje od proživljenih napora i gutljaji hladne pive i gema – ravan je penjanju na krov svijeta, barem nam se tako čini u tom trenutku. Goli sjedimo na kamenju, sprdamo se između sebe i lagano ispijamo pivicu koju je pripremila ekipa iz transporta. Onda je sunce par puta zašlo iza oblaka i hladnoća nas je stresla. Uzeli smo opremu i iznijeli je na livadu, došao je i Zvonko sa speleo-taksijem, a onda smo ležali na suncu i toplom zraku, smijali se, brbljali, zezali čekajući da se transportna ekipa vrati. Nismo se htjeli razdvajati nego zajedno vratiti u kamp.

Put natrag u prikolici bio je pun smijeha i zezanja, a nama šestorici koji smo proveli dvije noći u Panjkovom ponoru, piva ili gem su ubrzo usporili sve reflekse i motoriku. :) Inače, dojmovi o ljepoti nove špilje nastavljaju izlaziti i u danima nakon ekspedicije. Nadam se da ćemo je moći prikazati na kvalitetan način ili barem naći ulaz iza sifona pa da je i ostatak naše ekipe vidi.
U svakom slučaju ja bih se volio vratiti i vidjeti je opet, pa čak i po cijenu sve te ponovne muke.