Hrvoje Dragušica - Dragi, prof. geografije
speleoronioc, vođa kampa i transportnog tima

Transport. Hmmm,moja specijalnost. Tako mi i treba kad sam jak, glup i brkat. Olova, dvobocnici, hrana, odjeća, vreće za spavanje, oprema za crtanje, oprema za snimanje i fotografiranje i još par sitnica ne težih od 20kg. E sad sve to mora proći kroz: provlačenja, vodu duboku, vodu plitku, glonđe blatne i skliske, glonđe oštre (obično skrivene u blatnoj vodi koje otkriješ sa koljenom), polusifon sa tri cm slobodnog prostora za disanje i naravno moj favorit „Blatni kanal“. Zatim krušljive niske stropove koje nikako ne smiješ dotaknuti sa ničim, ali ih obično opizdiš sa ventilom od dvobocnika odvališ strop i još ti se otvori boca uz prekrasan zvučni efekt izlaženja komprimiranog zraka. Što reći nego čista divota!!

Dan prvi srijeda…. (Ajme meni nije mi dobro)

Pripremi se tako naš transportni tim od šest glava za ulazak prvi dan i gledam ih ja i razmišljam o 2003. i 2004. kada je u bivak išlo troje ljudi, a u transportu nas je bilo minimalno 15 do 20, danas ih preko sifona ide 7. Ekipa je u najmanju ruku šarolika Gabi, Dorka, Zoltan, Ilija, Pavelići i ego. Krenusmo unutra pretovareni opremom i nakon prvog provlačenja zaključujem da moramo ostaviti dio opreme za istraživački tim jer ćemo se podaviti u prvoj dubokoj vodi. Nasamarismo se mi muški tako olova, dvobocnika i bocnika, napuhasmo kompenzatore plovnosti i okačismo još svaki po dvije transportne na sebe i lagano krenusmo. Za to vrijeme su cure uzele svaka po transportnu i Frfovu omanju gorilu koju su zajedno nosile i koja je čak neko vrijeme i bila pozitivno plovna. Tako je naša mala skupinica prošla sve divote koje nudi Panjkov ponor sve do plaže prije sifona, gdje smo se istovarili teretić i pričekali istraživački tim. Brzi dogovor za buduće kontakte i tužan rastanak prepun leleka, naricanja, boli i škrguta zuba….

Dan drugi četvrtak… (Brzi sprint kroz Panjkovu sa primjesama hipotermije)

Menga, Dorka i ja, prekrasan izlet u Panjkovu, nosimo samo kofer sa kamerom koji je jučer propišao. Na brzinu smo prošli kroz špilju te smo čak mogli malo i pogledati okolo s obzirom da nije svaki na sebi imao 50 kg opreme. Dođemo na sifon i kad eto sranja Dorka nam počela padati u hipotermiju, naime tek nam je sada rekla da ima 3mm neopren na sebi, a Menga i ja 8mm. Brzinski proces zagrijavanja uz pomoć karabitki i puno trljanja i masaže. Naravno da joj je za par minuta bilo dobro međutim toliko joj je pasalo to trljanje i masaže da je potrajalo oko sat i pol, kada je Mengi i meni stvarno više dopizdilo i rekli smo joj da ćemo ju popišat ako joj je još uvijek hladno. Skočila je k'o Blanka!!

Dan treći petak…… (Bliski susreti)

Krećemo po transport, ovaj puta dobro opremljeni neoprenima (Šljiva, Ester, Zoltan, Krešo, Ilija, Menga i ja). Treći dan Panjkove za redom i istraživački tim izlazi van, misli mi stalno rone kroz sifon k njima; Jel' sve u redu? Koliko su napravili? Gotovo nesvjesno pojačavam tempo da čim prije dođemo do sifona, bolje da čekamo mi nego oni nas… Zadnje spuštanje niz glonđe i skretanje kod sifona Izgubljenog užeta, opet pojačavam i ostavljam ekipu iza sebe, prolazim 100-tinjak metara i vidim svjetla. Vičem „SVJETLA!! SVJETLA!!“ i trčim, ali se još ne veselim, vidim prvu siluetu u mraku, svjetlost moje karabitke obasjava lice i Alanov smješak.
Sada se mogu veseliti!! Grljenje i smijeh. Svi su čitavi i natukli su preko 1300m. Brzinsko čestitanje, a onda priprema opreme za transport van, istraživački tim je otišao van. Tovarimo na sebe sve što možemo i ostavljamo vreće za spavanje i robu da se cijede na plaži jer su pune vode, uzimamo boce, olova i sitnarije do 20 kg i krećemo van. Dolazimo u Kršlju i stajemo kod Markovića, rakija, gemišti, pivice i lješnjaci, tulum počinje. A u meni misao poput Damoklovog mača „Sutra ponovo….“

Dan četvrti…… (Ajme meni sad mi stvarno nije dobro)

Pojačavam transportni tim sa još ljudi (Šljiva, Ester, Gabi, Dorka, Atila, Mark, Zoltan, Krešo, Ilija, Menga i ja), jer znam da smo prebijeni i da još ima dosta opreme. Oblačim se pred špiljom i ne mogu i ne da mi se... u jednom trenutku dolazi Gabi i govori mi da ima „water shit“, Gabi otpada i vraća se sa Zvonom u logor. Sa ljubomorom gledam kako odlazi, da bar i ja imam „water shit“. Do sifona opet relativno lako, tamo pripremamo opremu. Menga i ja smo poskidali sve kompenzatore plovnosti i pripremili ih za nošenje natežih dijelova opreme. Svi vučemo, ali se vidi zamor materijala, krepani smo. Menga se naravno pretovario, pa tone, kaže „Odrađujem pokoru“ častim ga sočno psovkama i pratim kroz dublje dijelove do polusifona gdje smo ostavili Explorera (čamac, tj. plastična brodina od 1,5m, op.ad.) i tovarimo u njega sve što je teško i negativno plovno.
To smo ponavljali svaki dan ali istina je; postoje tri dijela Panjkove: dugi dio hodanja do polusifona, teški dio od polusifona do sifona pun blata glonđi i kršljivih stropova i najgori ulazno/izlazni dio provlačenja kroz vodu Smrdljivog jezera. Danas sam najviše mrzio dugi dio, noge su mi kao od olova jedva se vučem i tražim prepoznatljiva mjesta u kanalu da procijenim koliko još ima. Stajemo puno češće i tražimo duboku vodu da se ohladimo jer imam osjećaj da gorim u neoprenu. Nakon šest i po sati napokon izlaz, gledam i ne vjerujem svojim očima (halucinacija?) čudna silueta na izlazu gotovo amorfna ali ipak netko je tamo… Čiča Panjak?
Ne, ipak samo Zvona u ponču sjedi na ulazu, pobjegao je od kiše. Jedva sam se oprao i još me nagovaraju da idemo u Bihać, mrtav sam, ne mogu, pustite me!! Ipak me Alan i Šljiva pokreću iz mrtvih i nije mi ni najmanje žao jer trebalo je proslaviti i Dedin i Željkin rođendan.

Moram priznati da sam gotovo zaboravio da mi je Panjkova omiljena jupa iz nje sam uvijek izlazio mrtav umoran (a testirala me puno puta), ali pun životne energije, jer nam je čiča Panjak i ovaj puta bio naklonjen.