Petak, 18. srpanj,
Provodim dan stavljajući opremu u početni položaj, te me usred jutra omete prkosna kiša.

Subota, 19. srpanj,
Jutro počinje s problemima oko mog novog kompresora koji su izgleda u prvom stadiju, zbog čega se Alenove i Frfove boce mogu napuniti samo kad stigne Alan s drugim kompresorom. Ja bih se želio koncentrirati za pripremu za uron, volio bih se ponovo spustiti u jezero koje je lani istražio Jean Jacques kako bih provjerio ima li nastavka.
Budući da je vidljivost bila jako slaba, Jean Jacques nije bio uvjeren da ima nastavka. Sjećanje na njega me prati, i stižem do izvora te se sjetim, možda to nije čudno, da sam zaboravio dio opreme potrebne za uron; vraćam se u kamp dok Alan i Alen nastavljaju s punjenjem boca.

Misli mi bjesne sa svih strana, čini mi se naprosto da nisam u formi i razmišljam o tome da mi je potrebna redovitost jer izgleda da nemam pravu glad za istraživanjem. Posljednja ekspedicija s Jean Jacquesom, prije nešto manje od godinu dana bila je upravo ovdje, a sad sam tu sam, a njegovo prijateljstvo je nezamjenjivo i strašno mi nedostaje.

Napokon odlučujem i uspijevam uroniti u 14.00 sati: savršena odluka jer se kabel baterije koju nosim i koju bih trebao ostaviti na -36 m spreman za korištenje  za grijaći prsluk prilikom mog urona zapleo, pa ga ostavljam na –30 m (između –30m i –36m ima još 50m galerije) gdje uzimam bocu od 20 L.
Stižem do točke gdje ostavljam skuter nakon 18 min. na 400m od ulaza i nastavljam sa dizanjem; na prvom deep stopu, na -52m sjetim se da na obje strane ove pukotine postoji mogućnost istraživanja, pa ostavljam gumicu kako bih se sjetio ovog ključnog mjesta; ponovo se dižem do kraja užeta koje je postavio Jean Jacques -31m: od tamo je nemoguće nastaviti.

Spuštam se bez razmišljanja je li moguće istraživati: želim ponovo ući. Pad od -31 m do -70 m je skroz okomit, zatim desetak metara horizontalan, pa gore do skutera. Nakon 80 minuta nalazim se u jezercu na -12 m te slijedećih 35 minuta izranjam na toplinu sunčevih zraka.

Nedjelja, 20. srpanj.
Ovo je dan odmora od ronjenja, ali je dan treninga. Počinjem u 7:30 s vožnjom bicikla od 46 km; početna temperatura od 12° C prisiljava me da obučem "felpu", ali malo kasnije, sunce počinje grijati zrak i bolje mi je. Prolazeći selima osjećam miris pečenog kruha, a usred polja osjećam mirise domaćih životinja, pokošene trave... Vraćam se u bazu nakon nešto više od sat i pol, doručkujem. Stiže Moonlight a odlazi Frf. Ostatak jutra provodim pripremajući materijale za uron slijedećeg dana. Vrijeme je ugodno toplo te popodne odlazim s Moonlightom u Senj, na more, gdje se obnavljam plivanjem od oko 2 km. Voda je ovdje hladnija i manje slana zbog brojnih podvodnih izvora ispod Velebita koji izbacuju svoju vodu ispod razine mora.

Ponedjeljak, 21. srpanj,
Počinje s puno kiše već od sedam ujutro, tako da me to već brine. Izvor Majerovo Vrelo je vrlo osjetljiv na kišu, što znači da postoji opasnost da nećemo imati vremena vratiti opremu iz unutrašnjosti špilje. Dok žvačem doručak, razmišljam o tome da izvadim bocu sa dubine od -70m i da ostavim u špilji one koje je lakše za izvaditi u slučaju poplave. Počinjem se mučiti sa stavljanjem kamere na skuter; koristim svjetla koja sam posudio, ali su u jadnom stanju jer sve o-ringove treba očistiti, a jedan kontakt se odvojio; srećom imam lemilicu, no zbog svega toga gubim puno vremena. Kad su napokon završeni radovi, primjećujem da sam u korištenju svjetala ograničeniji nego što sam mislio jer su kablovi prekratki.

Provjeravam svoj Copis, i sjetim se da je sigurnosna boca s kisikom ostala na samo 30 bara od 250 početnih bara; razlog tome je gubitak prvog stupnja. Mijenjam o-ring, no nakon još jedne provjere sjetim se da i drugi o-ring dosta gubi, i dok tražim u gomili rezervnih dijelova koje imam sa sobom te ne nalazeći iste dimenzije, prisiljen sam zamijeniti i prvi stupanj.
Provjeravam baterije električnog prsluka i sjetim se da ne funkcionira; problem je u utikaču kabla, pa sam i taj dio prisiljen zamijeniti. Već je dvadeset do jedan kad krećemo autima prema izvoru. Više ne kiši, 18 je stupnjeva, pa je idealno vrijeme za oblačenje pododijela, ali ne i za stajanje golim nogama u 9° C hladnoj vodi vrela i reguliranje skutera.

Kad se zakopčam u pododijelo skoro mi je hladno, i nimalo se ne znojim. Alan i Alen će snimati moj odlazak dok će mi Moonlight pomagati pri ulasku. Ulazeći u vodu pada mi na pamet se da je vidljivost lagano smanjena i da je struja pojačana zbog prethodna dva dana. Kad smo pronašli bocu od 20 L na -30m, ostavljam snimatelje za sobom, uključujem skuter i krećem u istraživanje. I električni kontakt skutera se pravi lud, prisiljavajući me da ga nekoliko puta zaustavim.
Na kraju se prisjetim da je sigurnosna ručica u krivom položaju.
Nakon 16 minuta, započinjem uspon koji me sa -90 m diže na -52 m te tamo vežem "safeline" i počinjem ga rastezati. Desetak metara horizontalno do suženja, a kada ga prijeđem, nalazim se u velikoj sali, dugoj desetak metara, dosta visokoj, i dugačkoj, nakon što je obiđem, dvadesetak metara. U smjeru najdalje točke, opazim ogromnu stazu prekrivenu ilovačom modeliranom stoljećima s koje se pruža neodoljivi uspon daleko od sigurnog.

Staza je duga barem 10m i široka desetak pri dnu, sužavajući se. Počinjem se spuštati vertikalno, ali jao, vidljivost se pogoršava zbog mjehurića koje ispuštam, a glina je još tu. Na oko -30 m premještam se još malo horizontalno: iznad mene plafon se čini zatvorenim, a stijene tamno smeđe boje mijenjaju se i postaju svijetle.
Penjem se malo ali nisam miran jer mutnoća od gline mi daje osjećaj da sam okružen čudnovatim oblicima. Vežem nit na -15m i tu nakon 77 m istraživanja, stijena se drobi u kontaktu s rukama kao da je došlo do jake kemijske erozije na stijenama i kao da je voda kiselija nego u ostatku špilje.
Puštam se da padam prema dnu pazeći da ne dotičem zidove, kako ne bih pogoršao vidljivost. Eto ispod mene mog lijepog skutera koji će me odvesti prema izlazu iz špilje. Hvatam ga, palim kameru koja izgleda da radi, i ponovo ulazim uz pomoć struje koja je dosta suzdržana u ovom dijelu. Uzimam bocu s -70 m, razmišljam da uzmem i onu sa -36 m, no ipak, „uvjeren“ u prognozu za naredne dane odlučim je ostaviti.

Stižem na dno jezera nakon 80 minuta, i kad stigne Moonlight, još mi treba 45 minuta do izrona kad ću se naći na hladnom vjetru.