Utorak, 15. srpnja 2008.
Počinje moje putovanje prema Hrvatskoj. Trebao sam krenuti već prije tjedan dana, no nesretna krađa dokumenata i novca nekoliko dana prije službenog odlaska te potreba izrade novih dokumenata, priredila mi je neugodnosti. Buđenjem u pet sati u svježe jutro započinjem razmišljati o novim planovima. Kad sam stigao do Hrvatske granice, nešto poslije dvanaest sati, moja velika žuta prikolica izaziva znatiželju carinika koji me šalju sa strane na provjeru: srećom, imam službeni poziv DDISKF-a te uz taj dokument lakše objašnjavam količinu i specifičnost opreme, tako da se nakon jednostavnih pitanja uključujem u promet i prelazim granicu.

Vremenski uvjeti su se po ne znam koji put umiješali u naše planove: Tihi me zove i kaže da mijenjamo destinaciju jer je u parku Risnjak tijekom noći došlo do jake kiše te da se izvor Kupe podigao, a vidljivost značajno smanjila. Nova lokacija je Otočac, gdje ćemo se smjestiti u hotel-restoran Boomerang, koji će nam biti baza za organizaciju nastavka istraživanja Majerovo Vrilo.
Stižem do izvora u sumrak, na vrijeme da uz obalu ribnjaka uživam u crvenom zalasku sunca. Tihi zove još jednom da me obavijesti kako ima problema sa svojim vozilom , te da će stići puževim korakom.

Srijeda, 16. srpnja,
Danas jedan prvog urona koji je potreban kako bi se utvrdila snaga strujanja u izvoru. Dok sam pripremao opremu slomio sam ručicu "reela". Kad sam uronio, prvo da bih učvrstio uže od 8 mm do glavne galerije, struja mi se čini jačom nego lani jer mi je teško stići do -22m u galeriju, gdje je ipak struja stvarno slabija. Uranjam ponovo, prolazeći u drugo jezero koje je lakše proći jer je, budući da je veće od prvog, struja je slabija. Ponovo uranjam, u pravi čas da preuzmem boce i počnem ih postavljati zajedno s Frfom. On će postaviti boce s kisikom i nitroxom od 15 L na –6 m i na –21 m, dok ću ja odnijeti boce od 20 L potrebne za nastavak na -30 m i jednu od 10 L s nitroxom na -35 m. Prije dolaska u Hrvatsku susreo sam se s Aldom Ferruccijem kako bih uzeo nešto rezervne opreme svog Copisa i tako željenog zračnog filtra: eto, danas, prvi put ga koristim, i uviđam kako je puno udobnije disati s novim filterom u odnosu na tradicionalni osovinski; štoviše, u novi filter uspijevam staviti 3,6 Kg materijala, što ne treba potcijeniti u slučaju dubokih i produženih urona.
Prilikom parkiranja ispred Boomeranga, uspijevam razbiti još i retrovizor; vjerojatno sam još umoran od puta i pomalo rastresen.

Četvrtak, 17. srpnja,
Stiže Alen i priskače nam u pomoć. Moj cilj je pripremiti  bocu od 20 L na -70 m i stići u blizinu ponovnog uspona, poslije najdublje točke galerije na oko 400 m od ulaza, snimajući čitav put svojom novom podvodnom kamerom Isotta. Kad je kamera postavljena, ne preostaje mi drugo nego da sve olakšam tako da pluta: cilj je neutralizirati sve skupa, ali ću provjeriti sam u vodi koliko su mi pretpostavke točne. Dogovaram se s Alenom, da se spusti prekontrolirati sat vremena nakon mog ulaska, i eventualno, da nakon sat i pol pošalje Frfa za drugu provjeru.

Sunce grije, ali srećom, uz lagani vjetrić oblačim pododijelo u sjeni nekog krova bez puno znojenja. U vodi se sjetim kako je kamera pozitivno plovna, za što krivim žurbu, zbog koje nisam dobro razmislio o Arhimedovom zakonu. Mičem nekoliko plovaka s lastika koje ih pridržavaju, pomirujem se s Arhimedom, i počinjem uron; na -10 m u jezeru, vidim da je još prelagan, rješavam plovke i napokon sam spreman za pokret. Još sam se sjetio kako nemam dobar uređaj za osvjetljenje, no, ovaj koji ovog trena imam u ruci će mi morati poslužiti. Bio sam se već prije sjetio da lampe imaju prekoncentrirane snopove i pokušao sam ih prekriti plastičnom folijom, jedinom koju sam pronašao u trgovini, kako bih ublažio svjetlost, ali vidim da rezultat nije najbolji, obzirom da špilja ima jako tamne zidove koji upijaju svjetlost te je kamera spora s reguliranjem objektiva.

Zaustavljam se i postavljam ručno reguliranje objektiva, no taj pothvat nije lagan, zbog brzog prolaska kroz uske dijelove gdje se mogu vidjeti zidovi, a poslije kad stižem do većih prostorija nema se što regulirati. Nakon pola sata stižem do cilja jer me usporila želja za ponovnim postavljanjem, što zapravo nije izgledalo kao da će dobro završiti. Kad sam stigao do kraja duboke galerije, i nakon što sam postavio uže, ponovo ulazim koristeći se gotovo samo perajama kao pokretačem, tako da lakše mogu raditi s kamerom.

Nakon sat vremena već sam na dnu jezera na -21 m, penjem se i kad sam stigao u bazen sjetim se da je Alen u vodi jer sam vidio oblak koji lebdi na ulazu. Nažalost, blato na rubovima bazena ukazuje da trebamo biti posebno pažljivi s ulaženjem i izlaženjem iz vode kako bi bila što bistrija.. Izranjam nakon 110 min. u vodu na izvoru na 9°. Nestrpljiv sam vidjeti na monitoru kompjutora rezultate ovog urona.