Već neko vrijeme planiramo na Romanov poziv skoknut na speleoronilačku akciju do Hercegovine. Sistematski kako se termin približava, tako pomalo otpadaju članovi našeg društva. Na kraju smo ostali u mogućnosti samo Alan i ja. Tako se i uputismo put duvanjskog polja. Pošto nismo bili upoznati s terenom, gdje i kako ćemo biti smješteni i objekti koje bi trebali raditi, ponijeli smo ama baš sve potrebno. Impresivna je bila količina opreme koju smo uspjeli nagurati u Alanovu Škodu. Našlo se tu stvarno svega ...

... od kompresora za punjenje ronilačkih boca s pripadajućim karnisterom, 2 mala dvobocnika s jacket-ima, 2 velika dvobocnika s jacket-ima, setovi olovnih utega za ronjenje, po 2 komleta mokrih i suhih ronilačkih odijela s pododijelima, po više od 2 kompleta ostale ronilačke opreme (8 regulatora, 6 podvodnih lampi, 3 para peraja, 5 reel-ova, X parova ronilačkih rukavica, čizmica i maski ), 100m i 50m štrika za penjanje, aku bušilica s punjačem, 2 kompleta speleološke opreme, X transportnih torbi , bačvica za prenošenje suhih stvari za iza sifona, pribor i spravice za crtanje, video kamera s koferom i stativom , šator za kampiranje, podloške i vreće za spavanje, a čak smo ponijeli i nešto civilne robe za presvući se koji puta ... :)

KAD SMO KRENULI

Krenuli smo u tako lijepo u nedjeljno jutro, pretovareni, prema dogovorenoj poziciji. Pošto je škoda bila krcata, utovarili smo i Indy da ide s nama (ipak kuja ima putovnicu). Plan i program nam je bio da usputno stanemo kod Željke u Drežnik gradu na kavicu, tako i učinismo. Kratki predah i oputismo se put grance s mišljom kako će carinici reagirati kada vide svu tu opremu ... ? Nešto prije samog polaska na put smo uspijeli napraviti popis opreme koja putuje s nama, tako da smo malo spremniji stigli na granicu. Meni jako neobično, no preko granice smo prešli bez imalo problema. I tako mi nastavismo put Bihaća i dalje put Drvara. U Drvaru malo stali da se okrijepimo, tako smo mlatnuli po porciju ćevapa i dalje na drum. Malo po malo i mi smo sve bliže duvanjskom polju. Eto nas i do Livna, i tu smo stali na kratko da posjetimo bankomat i obavimo malu opskrbu.

ALSO SPRACH ROMAN...

Krenusmo dalje i ugledamo tablu Tomislavgrad 45 km, sjetimo se Romanovih riječi: "Idite sjevernom cestom". I odemo mi na sjever i to skoro do Kupresa !! No ništa strašno i nepremostivo. Nije nama problem lutati, samo duuuugo traje! Tako se mi i dalje vozimo nepoznatim krajem u nepoznatom smjeru, kada ono vidimo tablu Šuica. Velimo si mi, pa mi trebamo raditi Šuicu! Znači tu smo nedje blizu. Vozimo se mi još dalje, kad ono Tomislavgrad. Stanemo na rotoru i priupitamo mi lokalca za mosta preko Šuice i on nas vrati nazad 15 km od kuda smo došli.

Vraćamo se mi nazad, ajde valjda smo glupi pa se ne snalazimo, ne da nama vrag mira i nakon par kilometara zaustavimo se na benzinskoj pumpi i ponovimo upit. Naravno da nas sada ljudi šalju opet na onu stranu gdje smo i bili i daju daljnje smjernice. Vozimo se mi opet kamo treba... kad u Prisojama pred mostom koji smo svojedobono tražili zvoni mob, Ado zove i nije mu jasno di smo mi do sada.
Objasni nam da smo međusobono udaljeni par stotina metara i da nas čekaju u prvoj birtiji. Tako i bi. Atomci Ado, Mumi , i jedan mali njihov školarac kojem se ne mogu sjetiti imena i njihov nadaleko prepoznatljiv kombi su tu. Naravno tu su i domaćini iz Mijatovih dvora Ivan Buntić i Ivica Bošnjak. Jedva su nas dočekali a i mi smo jedva dočekali da stignemo tamo kamo smo se uputili!

Uslijedilo je upoznavanje i malo druženja uz prepričavanje kojekavih dogodovština. Malo se osvježili i nadošli i pokrenuli se na obronke Tušnice u kamp/logor. Gore poizbacali stvari iz auta, škoda se mam ispravila od olakšanja. Malo smo usputno promotrili gdje smo to stigli, morali smo priznati sami sebi da je pozicija vrlo ugodno iznenađenje. Imanje na brdu gdje si dislociran od najbližeg susjeda nekoliko stotina metara, naravno ni tih susjeda nema tu ( he-he-he ). Milina, panorama teško opisiva meni koji nisam literarac (MA DA? op. adm.), oko tebe krška polja i brda a na obzorima planine. Ispod tebe se cakli akumulacijsko jezero Buško blato. Sve je skoro nestvarno, gdje smo to stigli i kaj nas tu još čeka? Roman nam je prepričavao i pokušao dočarati kako to izgleda, djelomično je uspio...

ZAŠTO SU SE ATOMCI MORALI VRATITI
I TKO SE SVE ZAVLAČI POD PREDSJEDNIČKE SKUTE

Pomalo vrijeme curi a pošto je nedjelja, Atomci se moraju vratiti u Zavidoviće. Šteta, ali tako mora biti. I tako ih kolektivno odosmo ispratiti do Stankove birtije ne oproštajno piće dok još ima sunca... Dok smo mi koristili sunčeve zrake pristigli su pojačane snage Mijatovih dvora. Dođoše Pero, Ante, Miro. Atomci odoše a mi smo još malo ostali. Nismo ništa previše pretjerivali, nego smo u neko polupristojno vrijeme napustili lokal i otišli puniti ronilačke boce. Neki su dežurali uz kompresor a neki uz ložište. Sve je teklo glatko, malo pivice hlađene izvorskom tekućom vodom i malo pečenoga meseka ... U tom smjeru je večer lagano privedena kraju. Boce su napunjene, tjelešca također, hipnoza vatrom je odrađena, sanak zove...
Povlačenje u zidani objekt na ćorku. I opet još jedna neobična stvar, mi na terenu i svi spavamo na krevetima !! Uf! Kako to i biva, među predsjedništvo se ugurao i predsjednički pas oliti predsjednička prva kuja koja želi biti na mekanom i toplom.

Dan drugi, ponedjeljak

KROZ SMEĆE DO SMEĆ.. ZVIJEZDA

Kako smo trenuto u malom brojčanom stanju, 2 domaćina i 2 gostujuća, nismo kretali na naglo nego lagano i umjereno. Stoga smo u kampu/logoru sve pomalo pripremali, od laganog pečenog doručka i kavice do selektiranja opreme za današnji dan koju smo potrpali u auto. I opet prva stanica u renomiranom ugostiteljskom objektu gdje gazduje Stanko, sada je na redu civilizirana kava pa pokret. I opet se mi vozimo cestom odakle smo došli, usputno stanemo u dućan u brzinsku nabavku i produžimo prema Ponoru Kovači. Stignemo mi do ulaza, a kad imaš ti kaj za vidjeti! Bome je veliko ovo! Sve u živoj stijeni! Korito završava i tu počinje R'n'R!

Sam ulazni dio je "zamamnih" dimenzija, oko 20-25m širine i svod također oko 15-20m visine iz kojeg izlijeću divlji golubovi. Kažu nam domaćini da kada se voda digne, poplavi kompletan ulaz i voda se diže do iznad plafona. Onda poplavljuje i Duvanjsko polje jer ponor ne može gutati toliku ogromnu kličinu vode. Malo nam domaćini prepričavaju da su svojevremeno prije XX godina tu bili neki prije nas i da su zaronili.
Nama još bolje, ako su bili i ako su preronili onda bumo i mi uspjeli. Polagano se psihički pripremamo, jer ne znamo kaj očekivati od ovakvog objekta. Kompletiramo dvobocnike, navlačimo jurišna mokra ronilačka odijela. Dečki nam pomognu odtransportirati opremu do sifona u desnom manjem kanalu. Opremili smo se do kraja i dogovor je da ja krećem prvi i vučem reel, a Alan će za mnom kao drugi da se može bolje koncentrirati. Sifon je stajaća voda, stoga gledamo da pokušamo što manje zamutiti.

Tek što smo zaronili, već smo prešli preko. Ispalo je da je dosta kratak i plitak sifon, 5m dužine i oko 2m dubine. Izađosmo na drugu stranu i malo promotrismo. Na prvu kanal izgleda malo preusko za dimenzije ulaza i da bi mogao gutati toliku vodu. Skinuli smo opremu sa sebe da se možemo lakše kretati kroz špilju. Malo penjanja pa malo spuštanja, prvo dolazi maleno plitko jezerce preko kojeg se ide dalje u kanal u kojem dalje na desno ide jedan penj a ravnije lijevo kao glavni kanal. Desno ode Alan pogledati taj penj, no nije perspektivan, odemo ljevlje i nakon korištenja špere dođemo na poziciju gdje se na lijevu stranu pruža pukotinska prostrana zakošena špranja i na dnu je voda koja ne izgleda perspektivno. Malo desnije od te špranje se nalazi jezero u kojem ima rakova. Pomislili smo si da bi tu mogao biti sljedeći sifon, no daljnjim pregledom smo ustanovili da sifona nema. Malo se čudimo sami sebi, no dogovor pada da idemo van i da bumo pokušali ući na glavni ulaz. Tako i bi.

NA ŠTO SMO SVE OBRATILI PAŽNJU

Pri preronjavanju u povratku ovog manjeg sifona, dodatno smo obratili pažnju na udaljeniji dio kanala da nam slučajno nije promaklo nešto. Ipak smo iz prve dobro vidjeli, nema ništa tamo u tom dijelu.
Izlazimo van i polako se selimo prema glavnom ulazu. Dođemo mi van i tamo vjerno čeka samo Indy. Raduje se i veseli, a mi u poslu i bacamo se u smećem pretrpanu vodu. Uf, ovo ne izgleda nimalo lijepo. Površina je u potpunosti prekrivena kojejkakvim otpadom i smećem. Prvo je potrebno rukom razgrnuti svakav plivajući materijal da bi se moglo kretati po površini. Ne sviđa nam se situacija. Voda je stajaća, natopljena kojekakvim ustajalim smećem, tek kada smo ušli dublje u kanal i došli do velike dvorane smo uvidjeli da je krcato šišmišima (na tisuće jedinki ) i oni kenjaju u vodu u kojoj smo mi.

Sada nam je bilo jasnije otkud takav miris i abnormalno loša vidljivost vode. I dalje ne znamo objekt i kamo krenuti dalje... Nevjerojatno ali istinito, ogromna špilja a nemaš gdje zavezati safe line.
Uz dobrano pregledavanje stijena, ne može se naći neki dobar solidan komad grbe-špice kamena da osiguramo špagu. Na kraju smo uspjeli fiksirati špagu na više nekih sitnih zuba. Odlučili smo da ćemo ići pokušati u desni kut dvorane, krenemo mi naravno prvo u probijanje kroz smeće i otpad. Te granja i balvana, te ostalog plutajućeg smeća. Na kraju tih 30m koje se inače prevale za ½ minute, mi smo se kretali skoro 5 minuta. Dođosmo do tog kutka i zaronismo, ja opet prvi i vučem reel, a Alan ide za mnom i promatra iz druge perspektive.
Vidljivost je jako loša 1,5-2m, šteta mi smo sa nadali da ćemo konačno imati prava ronjenja s jako dobrom vidljivošću. Krećemo se polako i vrlo oprezno, vidljivost je jako loša a ne znamo ima li skrivenih prepreka od raznih oblika otpada koje smo imali prilike vidjeti. I opet teško za povjerovati, nakon nekih 2,5m dubine vidljivost se rapidno popravila, sada se vidi 6m. Sada vidimo kako izgleda potopljenji kanal. U plićem dijelu je uzak a u dubljem dijelu se širi i zakreće desno lagano u luku. Ronimo mi dalje i dalje, dubina se povećava također i udaljenost.

Preronimo mi sifon i prokomentiramo si, čudni uvijeti ali sifon je 7m dubine i oko 40-50m duljine. Promotrimo jezerce gdje smo izronili (isto ono koje nam je izgledalo neperspektivno), i prepoznamo karakterističnu zakošenu glatku ploču/stijenu koju smo nedavno gledali iz druge perspektive. Još nesigurni u vjerodostojnost ugledamo naše tragove gdje smo se nedavno kretali. Ok sada smo sigurni da smo povezali kanale.
Ali to još nije to, još nismo trefili glavni kanal. Naravno opet slijedi povratak kroz identične odnosono malo pogoršane uvijete i prelazak na drugu stranu od koje smo došli. Usljeđuje izron u smradno jezero i povratak do pozicije gdje je fiksirana špaga. Dogovorimo se da ćemo u ovom pokušaju ići po suprotnoj stijeni i pokušati nanjušiti i napipati ako postoji sifon, a po svemu sudeći glavni sifon mora postojati !!

POGODAK!

Tako mi krenusmo u novi pokušaj i mic po mic uz stijenu, u jednom trenutku nam se učini da se ipod površine stijena podvlači. Velimo si, ma tu mora biti. Pripremimo se i krenemo lagano u to podvlačenje. Podvlačenje ide dalje i bome izgleda kao sifon, vidljivost je i dalje loša, tu čak nema onog efekta da nakon 2,5-3m dubine se poveća vidljivost. Vidljivost je slaba, mi se krećemo lagano ispod plafona, ne vidimo niti dno niti suprotni zid. U jednom trenutku se klips (mali karabiner koji služi da se reel može zakačivati po opremi u transportu ) zamrsi s špagom na kolutu i reel se ne da dalje odmotavati. E sada koncentracija prelazi na razmršivanje, i to se ponekad ne može riješiti u trenutku.

Ja prtljam po tome i pomalo tonem sve dalje od plafona koje se nalazi na 5,6m dubine. Alan ne zna što se desilo i povlači me za špagu da me vrati gore uz plafon, uz to povlačenje klips se ne da samo tako osloboditi. Uz malo preipetija uspješno oslobađam kolut i reel dalje normalno funkcionira i nastavljamo kretanje kroz sifon te uočavamo da se plafon diže. Slijedimo liniju plafona i naposlijetku oprezno izranjamo u novi vodeni kanal iz sifona. Promatramo prostor uz razne misli. Izgleda da smo na kraju trefili glavni sifon i da smo ipak uspjeli ući u glavni kanal.

Tražimo poziciju gdje bismo mogli fiksirati špagu, i dalje nevjerojatna stvar nema u blizini pozicije gdje je to ostvarivo. Plivamo dalje po kanalu tražeći neko adekvatno mjesto, i dalje ga nema. Tek nakon nekih 30-ak metara ima neki bubreg preko kojega smo jedva ospjeli zavezati špagu. Ok, gledamo dalje kako špilja izgleda. Vodeni kanal u kojem se nalazimo samo piči ispred nas i ne znamo šta očekivati, koliko još moramo plivati da suhog dijela, a dubina voda se ne nazire niti u jednom trenutku.
Bočne stijene su okomite tako da se nigdje ne moža stajati da se po potrebi malo odmoriš. Širina kanala varira od 2-6m, visina od 5-10m. Nastavljamo s plivanjem i istraživanjem. Ipak mi smo prvi ljudi na ovoj planeti koji su se uspjeli zavući u ovo „prkno“.

NEMOJTE LJUDI MOLIM VAS, VIŠE U MOJ BUNAR...

Otplivali smo nekih stotinjak metara i konačno došli do dijela gdje smo mogli skinuti opremu sa sebe. Pripomogli smo si skinuti opremu i položiti je na sigurno, daljnjim mali razgledom ustanovimo da se tik do nas nalazi ugavljeni bojler. Pripremljeni za suho kretanje krećemo dalje u istraživanje špilje. Već na samom početku ide malo penjanje po izglačim ispoliranim izrazito skliskim glondžama. Nakon toga slijedi povratak u vodu. Tu smo proveli neko vrijeme jer jednostavno se je spustiti u vodu, trebat će kasnije izaći iz nje...
Ujedno uz tu konfiguraciju stijena i poprilično lošu vidljivost vode, pokušalu smo ubaciti pokoji kmenčić i granu da vidimo jeli možemo razaznati dno. Naravno da nismo uspjeli, vjerujemo čak da je tu vrlo izgledan sifon. Već priučeni na smradnu vodu odlučujemo se baciti u jezerce i pijeći dalje.
Naravno da ovo jezerce „ćufi“ još bolje jer u neposrednoj blizini je neko dobro trefio- pogodio je ispust za septičku jamu. Na kraju tog jezerca uz mali penj nas čeka uglavljeni rezervoar nekog vozila.
Preplivamo to jezerce i izlazimo na kratki suhi komad koji izgleda kao kanal 8x15 m posut glonđama veličine auta pa kombija pa i veće. Naravno da su sve glonđe tako dobro isprane i ispolirane i izrazito skliske da se u potrebi penjanja ne možeš za ništa primiti i osigurati. Polaganim i izrazito opreznim kretanjem pomalo napredujemo dalje. Dolazimo do dijela gdje se kanal spušta prema dolje. On je uspio, kako ćemo mi? Mi se nalazimo na vrhu 5 metarske glonđe. Gledamo sa strane- neće ići. Gledamo ispod, hm, možda i uspijemo. Alan se pokušva provući kroz pukotinu između glonđi.
Srećom je tu pored uglavljena jedna kamionska guma koja poslužuje za prihvat i osiguranje.

Odmah do je i komad „bandere“ koji će sutra poslužiti. Uz ispipavanje i peripetije uskih a klizavih prostora uspijemo se spustiti u kanal. Sada kanal ide dalje vrlo sličnih dimenzija i pomalo pada prema dolje. S vremena na vrijeme ugledamo na pokoji podsjetnik sa površine (u slobodnom prijevodu - smeće ). A mi još nismo niti 300m od ulaza. I dalje je klizava podloga koja zahtijeva veliku koncentraciju.
Biraju se najjednostavniji i najmanje opasniji pravci kretanja. Slijedimo kanal dalje i počinju se pojavljivati manja jezerca širine 5-8m duljine 5-30-ak metara, neka se daju prehodati a neka treba preplivati. Nastavljamo kretanje po glavnom kanalu i pitamo se u kaj smo to mi upali. Malo po malo i kanali vidno rastu po dimenzijama. Što idemo dublje u špilju dimenzije se povećavaju. Kako idemo kroz jezerca vidimo da u jezercima ima ribe i rakova, konstantno.

Takvo kretanje se nastavlja do trenutka kada nismo ušli u pravo veliko jezero. I dalje ima stanovnika podzemlja i nadzemlja. Ulazimo u jezero i plivamo nizvodno, plivamo i plivamo, dolazimo do vodenog križanja no vidimo da se lijevi kanal ubrzo izdiže iz vode. Malo iza toga vidimo desni blatni kanal u kojem ima svega i svačega, od pola vitrine asortimana iz Pittarello-a, izrazito puno granja i ostalog ne prekrupnog smeća.
Ok, vidjeli ga jesmo, budemo ga crtali kada dođemo do njega. Vraćamo se u vodeni kanal i plivamo dalje. Još neko vrijeme puzasmo po površini vode i na kraju izađosmo iz nje i smjestismo se među glonđice napraviti pauzu i konstataciju. Ušli smo otprilike oko 500m u špilju, povezali smo 2 kanala roneći 2 sifona (tu ima 100-tinjak metara ), ušli smo u blatni kanal oko 80 m.

SVE DAMO AL' BRIFING POŠTIVAMO

Ne znamo koliko je sati, trebali bismo poštivati brifing s površinskom ekipom. Malo se odmorili, snimili situaciju još jednom i zaputili se prema izlazu. I opet malo plivanja i nakon toga kretanja po izrazito skliskoj podlozi. I razmišljanja kojom smo točno putanjom prošli. I opet pokoji podsjetnik na ljudsko djelovanje, komad koluta s bubnje za kabele, most od podvozja od nekog prevoznog sredstva (auto-kombi-kamion, teško je reći ... ).
I opet penjanje na glatke, isprane i izrazito skliske glonđe. I opet prolaz kroz septički odlijev. Sada dolazi ono o čemo smo bili razmišljali, treba se ispenjati van iz jezera. Uz alpinističke tehnike i to uspijevamo. Opremamo se i kreće plivanje do sifona. Provjerimo se prije sifona i idemo u preron, opet malo promatramo sifon i gledamo isprane i glatke stijene no opet ne vidimo dno i drugu stranu zide u sifonu. Izranjamo na drugu stranu u smradno jezero i zaključujemo da bi ovaj sifon mogao biti oko 20m dužine ( kasnije smo mjerili i ustanovili da je 18m dugačak s plafonom na 5,6 m dubine ).

Probijamo se kroz otpad prema izlazu, naravno da tamo vjerna Indy čeka svojeg gazdu. No i domaćini su tu, s nestrpljenjem čekaju što ćemo mi reći. Pozorno slušaju svaku riječ i upijaju naše izlaganje. Pomažu nam s opremom, sprememo se i selimo kod autiju. Tu slijedi sjedanje po tlu i okrepa s neizostavnim radoznalim pitanjima na koja odgovaramo koliko znamo i umijemo. Prepričavamo sve sto smo uspijeli popamtiti i što nas se dojmilo.
A svi samo promatraju i slušaju široko otvorenih očiju i ušiju.

ZAKLJUČAK NA KRAJU

Zaključaj je samo jedan: Ušli smo i napravit ćemo ovih dana koliko uspijemo, premalo nas je i to je čisti expedicijski objekt!! Skupilo se nas oko vozila solidna skupina s bezbroj pitanja, još neko vrijeme smo diskutirali o objektu i pomalo se uputili u smjeru Prisoja. I opet mali pitstop kod Stanka i opet malo prepričavanja današnje akcije. I odlazak na brdo gdje nas čeka kompresor i ložište...
Klasika, dopunjavanje boca, dogovori i planovi za sutra, malo jesti malo piti uz ugodno druženje i ovom danu lagano dolazi kraj...

Dan treći, utorak

Nastavak slijedi prvom prilikom ...

I jedna zamolba očajnog administratora:
do kraja sedmodnevnog putovanja u ovom tempu i lirskom izričaju ponestat će nam slobodnog prostora na portalu. Ili u najcrnjoj varijanti ćemo morati dodatno plaćati puste megabajte prostora. Sukladno tome morat ćemo povisiti cijenu članarine po glavi stanovnika. Kako jedno domino uzrokuje rušenje drugog, a ovo trećeg i tako dalje, to automatizmom znači i manje pive na terenima. Cijene goriva porastu za 50 lipa, pa "pojeftine" za 20, što je opet uzročno-posljedično-paralelno vezano za oskudicu u standardnim količinama hmeljnih proizvoda. A kriza je.
Stoga apeliramo u i me svih pivoljubaca i onih koji su ovo čitali, a smatraju se pripadnicima istog naroda (pivoljubaca, jel'te) da dotični i dragi nam talentirani autori naprave "jači" sažetak svojih doživljaja, bez utjecaja na fabulu.
Hvala na razumijevanju naših bolnih očiju i prstiju i sad odosmo na pivu.
:)

p.s. hvala portalu mandino-selo.com na posuđenim fotkama