Špilja Siničići nije nepoznata hrvatskim speleolozima, a kako je "epicentar" ekspedicije bio u neposrednoj blizini, logično je bilo da napravimo posjet tom kraju i toj špilji. Obzirom na ljetnu sušu nadali smo se prolasku kroz povremeni sifon, a namjera nam je i završiti dokumentarni film o Siničićima i znakovima pronađenim u njoj. U nastavku pročitajte tekst Tihomira Kovačevića napisan za magazin "Monetium" te još ponešto zapisa sa tog ekspedicijskog dana, uz neizostavne fotke Gordana Polića ...

Nije tako davno kad se s grozom i strahom pripovijedalo o čudesima podzemnog svijeta, u prvom redu o čudnim i strašnim stanovnicima špilja i zmajevima, zmijurinama, velikim gušterima, vragovima i sotoni, koji su vladali, po naivnoj ljudskoj fantaziji, u neprijatnom vlažnom, hladnom i mračnom tajnovitom podzemlju. Pa, ni dan-danas nije posve nestao instinktivni strah i zaziranje većeg broja ljudi pred mračnim ulazima u špilje i ‘’ beskonačno’’ dubokim jamama, u koje, kad se ubaci kamen, ne čuje se kada padne na dno! Predodžbe o strahotama i opasnostima ulaska u podzemni svijet, ipak nisu samo jedino plod fantazije priprostog čovjeka kojem je urođen strah od elementarnih sila prirode, nego su tu i rudimenti, realni i opravdani razlozi i tradicije iz čovjekove prošlosti, kad su ulaženja u špilje ugrožavale opasne zvijeri (špiljski medvjed, lav, hijene i dr.), nagli nadolasci vode, zarušavanja ulaznih dijelova i sl.
A da je tako bilo, potvrđuju nam i fosilni ostaci koji su čest nalaz na ulaznim dijelovima nekih speleoloških objekata. Vremena špiljskih zvijeri su prošla i nema sumnje da je pračovjek (među njima naš ‘’Krapinac’’ i pračovjek iz Vindije…) postao ravnopravan takmac špiljskim zvijerima i preuzeo-preoteo ulazne dijelove špilje za svoja stalna prebivališta. Iako su naši davni preci u špiljama imali svoja utočišta, do današnjih dana špiljama ljudi pridaju misteriozno mitsko i fantastično značenje, a da ih ponajmanje shvaćaju kao trezore beskonačnog blaga o saznanjima i odgovorima na zbivanja što su se događala u našoj dalekoj geološkoj i civilizacijskoj prošlosti.

LIKA - TIPIČNO KRŠKO PODRUČJE

Hrvatska je zemlja klasičnog krša (preko pedeset posto cjelokupne površine) u kojem je do sada poznato, istraženo i djelomično istraženo oko osam i pol tisuća speleoloških objekata, što jama, što špilja. Impozantan je broj speleoloških objekata prema malom broju speleologa- istraživača kojih je svega par stotina, glede nekih drugih zemalja kao što su Francuska, Engleska, SAD, Italija, Rusija, gdje broj speleologa prelazi nekoliko desetaka tisuća speleologa. Tim svako značajnije otkriće u nas ima veću vrijednost. Naša Lika pripada tipičnom području dinarskog krša, te je to područje napose zanimljivo znanstvenicima za istraživanja. Lički krš bogat je brojnim krškim oblicima, te na relativno malenom prostoru dolazi do izražaja najraznovrsnija krška morfologija.
Pored većih i manjih krških polja, nalazi se veliki broj vrtača, raznolike vrste škrapa, više krških rijeka ponornica , a napose ima mnogim špilja, jama, ponora i estavela. Lički krš i njegovo podzemlje spominju već najstariji putopisci i prirodoslovci. Među prvima spominje neke špilje dinarskog krša poznati putopisac J. W. Valvasor ( 1689 ). Stoljeće kasnije navodi B. Hacquet ( 1778-89. i 1785.) neke špilje Velebita. Poslije tih putopisaca prvi opisuje i daje podatke za više ličkih špilja karlovački školski nadzornik F. J. Fras ( 1850).

Među ostalim on spominje Mračnu špilju kod Oteša. Samogradsku špilju kod Perušića i Petrićevu špilju kod Studenaca. Veći napredak u znanstvenom speleološkom istraživanju naših krajeva počinje s osnivanjem Geološkog povjerenstva za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju.
U okviru tog Povjerenstva osnovan je 1910. godine Odbor za istraživanje špilja, koji je imao zadatak da sistematski znanstveno istražuje špilje našeg krša. Istraživanja su bila povjerena geologu Josipu Poljaku, koji je sljedećih godina istražio špilje u okolici Karlovca, Lokava, Plitvičkih jezera, Drežnika, Rakovice, Ogulina i Velike Paklenice u Velebitu.
U ‘’Vijestima’’ spomenutog Geološkog povjerenstva D. Gorjanović- Kramberger ( 1912. ) objavio je jedan od prvih popisa ličkih špilja navodeći 156 speleoloških objekata. Uz taj popis ujedno je i prvi put objavljen geodetski snimak tlocrta Samogradske špilje kod Perušića. Prvi svjetski rat prekinuo je tek započeta istraživanja krša, a u tom razdoblju između dva svjetska rata speleološka istraživanja u Lici gotovo su zamrla. U tom razdoblju možemo samo spomenuti članke Z. Rosandića u kojima se opisuju neke špilje iz okolice Studenaca i Perušića.

Poslije Drugog svjetskog rata rad na istraživanju ličkog podzemlja opet je započet i u početku se obavlja u okviru amaterskih speleološko-planinarskih grupa. U novijem razdoblju veliki doprinos poznavanju i istraživanju speleoloških i krških fenomena područja Hrvatske, dali su pokojni akademik dr. Mirko Malez. i dr. Srećko Božičević. U posljednje vrijeme speleološka istraživanja u hrvatskom kršu doživljavaju svoj pun procvat unutar speleoloških društava i speleoloških odsjeka pri planinarskim organizacijama. Istraženi su objekti s više od desetak kilometara dužine, dva s više od tisuću metara dubine, ronjeni su izvori krških rijeka do 205 metara dubine i nekoliko preko sto metara, te nekoliko tisuća drugih speleoloških objekata – špilja, jama, krških izvora, estavela i dr. Upravo tim sistematskim istraživanjem došlo se i do fantastičnog nalaza u novootkrivenom dijelu Siničića špilje nedaleko od Brinja. Pronađeni su crteži – znakovi ili pismo nepoznata podrijetla i vremena u kojem su nastali.

SINIČIĆA ŠPILJA I ŠTO ZNAMO O NJOJ

Siničića špilja nalazi se u Lici, južno od Brinja uz cestu za Letinac,nedaleko od Plaščice i Kalanja, već je odavno poznata mještanima i znanstvenoj speleološkoj javnosti. Naime, još na topografskim zemljovidima iz 18. stoljeća označen je i vidljiv ulaz u špilju, zvanu Siničić. Potpisi u unutrašnjosti špilje,na otprilike 200 metara od ulaza, na sigastom saljevu na sjevernoj strani špiljskog kanala, nedvojbeno pokazuju da su u tu špilju ljudi ulazili pred više od 140 godina. Najstariji, odlično uščuvan potpis na tom mjestu je iz 1860. godine ( potpis glasi: Spinette, 1860.), slijedi nekoliko potpisa iz 1868.godine te mnoštvo s početka 20. stoljeća. Izgleda da je to mjesto za mnoge posjetioce bila krajnja točka do koje su doprli, jer iza toga sigastog saljeva slijedi strmi skok, veoma blatni dio špilje. Ovdje se za vrijeme viših vodostaja zadržava podzemno jezero, koje otječe u tzv. sifon “oko“. I kod tog sifona ima nekoliko potpisa, a najznačajniji je potpis poznatog dr. Rogića iz 1920.godine. Iza toga mjesta u špilji treba nešto više speleološke vještine za daljnje napredovanje, uz penjanje i prolaz kroz blatni kanal, sve do podzemnog sifona.
Taj sifon je zaustavljao i sve dosadašnje speleološke ekipe koje su tijekom četrdesetak godina istraživale špilju. Naziv Siničić prvi se puta u znanstvenoj literaturi navodi 1911.godine u ‘’Vijestima geologijskoga povjerenstva’’ iz pera dvorskog savjetnika prof. dr. Dragutina Gorjanovića-Krambergera u radu ‘’Izvješće speleološkog odbora za godinu 1911.’’ Ispod podnaslova ‘’Popis špilja ličko-krbavske županije u Hrvatskoj’’ stoji da je popis proširio i sredio prof. dr. A. Langhofer. Ovdje se između 157 špilja i jama spominje i ‘’Siničić pećina kod Bri-nja’’. No , Siničića špilja se i prije toga spominje u literaturi u kojoj speleološka djelatnost nije glavni predmet zanimanja. Npr. U ‘’Izvješću Rakovačke realke 1885/86’’, na str. 326, izdane u Karlovcu 1886.godine, ili u ‘’Volständige Topographie der Karlstadter Militärgrenze und Kroatien’’, na str. 287, koju je napisao Julius Fras, izdane u Zagrebu 1856.godine.
Zanimljivo je da Siničića špilja nije spomenuta u ‘’ Podatcima o pećinama ‘’, svezak I, F. Baučića iz 1945.godine,koji predstavlja prvi speleološki katastar u Hrvatskoj. ZNAKOVLJE (crteži ili pismo ?!? op. au.)

U SINIČIĆA ŠPILJI I KAKO JE DOŠLO DO TOGA ZNAČAJNOG OKRIĆA

U drugoj polovici rujna 1999. godine zagrebački i karlovački speleolozi dolaze s namjerom da u Siničića špilji prerone jezero u velikoj dvorani, te izmjere i snime nekoliko poligonskih točaka (danas diplomirani geolog Tihomir Jukica radio je tada diplomsku radnju iz Siničića špilje) i nanovo fotografiraju cijelu špilju. U tom trenutku nije se slutilo, kako će se upravo na toj akciji dogoditi slučajno i veliko otkriće, ne samo novih dijelova špilje, već i za sada nepoznatog ‘’znakovlja’’, koji su bili skrivani i nepoznati vjekovima pred ljudskim očima.
Alan Kovačević, tada speleolog pripravnik iz Zagreba i Hrvoje Cvitanović speleolog iz Karlovca u završnom dijelu špilje gdje se strmo pukotinski ruši prema dolje i završava uskim sifonom nepovoljnim za daljnje istraživanje, primijetili su usku jedva desetak centimetara položenu pukotinu u desnom boku iznad sifona. Počeli su kopati, a glina i pijesak u velikim grumenim slojevima su se lako odvajali… ubrzo je uski prolaz bio dovoljno proširen, da se Alan kao najtanji, a i najmlađi nakon nekoliko pokušaja provuče u omanju komoru. U njoj je mogao sjesti i dobro promotriti dali se može proći dalje. Bili smo u stalnoj komunikaciji. Alan je opisivao mjesto i zaključio da bi se on mogao provući kroz jednako usku blatnu pukotinu dalje.Nakon kratke konzultacije kroz iskopanu pukotinu, odlučeno je da se Alan proba provući dalje. (za to vrijeme Cvit i ja smo dalje kopali i proširivali ‘’novi’’ prolaz prema novom dijelu)..

Nakon nekoliko minuta čuli smo veseli poklik Alana i da je uletio u novi veliki prostor – dvoranu iz koje vodi desetak metara visoki kanjon. Cvit se brzo provukao za njim. Poslije desetak minuta vratio se rekavši da su prošli pedesetak metara i vidjeli dva velika križa urezana u bok špilje… malo razočarenje, pomislio sam da je već tamo neko bio od speleologa. Kako je sada otvor bio proširen, ušli su i ostali članovi ekipe… Koje li sreće kad smo vidjeli da se radi o nečem novom, što do tada nismo nikada pri istraživanjima sreli. Znali smo u tom trenutku da se radi, najvjerojatnije o nama nepoznatom drevnom znakovlju ili možda pismu. Uskoro su objavljeni i prvi napisi u tisku i televiziji s naglaskom i apelom da se uključe znalci i stručnjaci i probaju dati svoje mišljenje o tim znakovima - crtežima ili pismu na temelju fotografija i skinutog pisma u omjeru 1:1, te rasvijetle tajnu otkrivenog znakovlja u Siničića špilji.

Prvi sud o ovom značajnom nalazu izrekao je i naš kolega speleolog-instruktor inž. Mladen Šebian, laik arheolog: - “Laički možemo zaključiti da se ovdje najvjerojatnije radi o rodovskom svetištu nepoznate mezolitske grupe. Po mom mišljenju grupa je prešla na sjedilački način života i negdje u abrijima ( polušpilje ) oko Siničića špilje, nakon što je uočila da se stada divljači koja su dolaskom jeseni prelazila Velebit prema Senju (zimska ispaša), topljenjem snijega vraćaju u Liku istim putem. Sačekivali bi stada na pojilu u špilji ( zamka ), te bi na taj način pribavili veće količine mesa za zimski period, koje su vjerojatno konzervirali soljenjem u pepelu i spremali poslije sušenja u špilju ( prirodni hladnjak ).
Grupa ureza koji podsjećaju na rune najvjerojatnije je primitivni lunarni kalendar čija je osnova u markantnoj stijeni špilje. U dubini špilje najvjerojatnije se obavlja inicijacija novih lovaca. Nalaz fragmenata grupe keramike u prvom dijelu špilje upućuje na pretpostavku da je ta grupa bila već prešla na sjedilački način života, pa bi se vjerojatno detaljnim istraživanjima u okolini špilje, možda pronašli i tragovi naselja (to bi bilo jedno od najstarijih u Lici- kontinuitet).

Križevi, koji izazivaju veliku zabunu, te najvjerojatnije zatrpani ulaz pokazuju, prema nekim primjerima iz ostalih dijelova ekumene, da je ovdje najvjerojatnije; - postojalo mezolitsko svetište ( kao npr. MAS AZIL, LE ROC, LAMOUTHE ), - najvjerojatnije u 15.stoljeću, kad su seljaci u špilji otkrili znakove i crteže, a postoji i mogućnost velikog broja butnih kostiju i rogova jelena, to pripisali nečastivim silama, da su redovnici Svetog Augustina iz samostana Svetog Pavla Brinjske opatije ( koju su podigli knezovi Frankopani) ušli u špilju i obavili čin egzorcizma urezavši križeve i potom zatrpali ulaz, kao što je to bio slučaj s LADOGA špiljom i MGWEMEVI ( G ruzija ).

Gospođa mr. Dubravka Balen, kustosica Arheološkog muzeja u Zagrebu i stručnjak za paleolit (po pregledu fotografskog i ručno preslikanog materijala) složila se s tim da se radi o veoma značajnom nalazu iz prapovijesti, ali da ne može ništa konkretno o tome reći, jer se radi zasigurno o sasvim nepoznatim znakovima, a možda i crtežima, koji još do sada nisu zabilježeni u Hrvatskoj.
Po njenim saznanjima ništa slično nije do sada otkriveno na ovim prostorima i preporučuje da se provede veoma temeljito istraživanje u koje treba uključiti svjetske autoritete koji se bave istraživanjima paleolita, mezolita i prapovijesti. Nedavno se za znakovlje interesirao i predsjednik Matice Hrvatske iz Imotskog Milan Glibota, koji želi utrošiti vrijeme i trud, te probati dati neka pobliža saznanja o toj ostavštini prošlosti u tamnom dobro skrovitom kutku Siničića špilje u Lici, nedaleko Brinja.
(Tihomir Kovačević - Tihi, za magazin Monetium)

Preuzeto iz diplomskog rada o Siničića špilji od Tihomira Jukice, kojem se Tihomir Kovačević zahvaljuje na poklonjenom radu s posvetom, te kao suradniku i pomoći kod prikupljanja materijala o Siničići špilji.

Pročitajte još i:
O Siničićima iz druge perspetive